Tko je dovoljno važan da bi ga Kremlj otrovao?

Otkada se pojavila prva informacija da je Aleksej Navaljni otrovan, mnoge marionete Kremlja su iznosile međusobno suprotstavljene verzije o tome što se zapravo zbilo. Te priče ne bi bile vrijedne komentiranja da prošlog tjedna nisu poslane sa službenog mjesta. Stalno predstavništvo Rusije pri Europskoj uniji poslalo je katalog pitanja onima koji upiru prstom na rusko rukovodstvo i službe.

Odmah je međutim jasno da na većinu ovih „pitanja" nije moguće dati odgovor jer ona nisu baš prava pitanja nego više sofizmi.

„Je li slučajnost što su neke osobe, koje su išle s gospodinom Navaljnim u Sibir, odmah nakon incidenta napustile Rusiju i otišle u Njemačku?" – tako  autori upitnika, prilično prozirno, problematiku vode u smjeru koja se već čula u ruskim medijima. Bit te verzije je da, ako je Navaljni i otrovan, onda je to učinila njegova suradnica Marija Pevčih koja je tobože bočicu s otrovom odnijela sve do Njemačke.

Potpuno je nepoznato kakav bi odgovor na to pitanje mogli dati u Europi.

No znakovitije i skandaloznije je što se u službenom ruskom upitniku  nalazi još jedna popularna propagandna teza: „Zašto bi ruska vlast 'trovala' Alekseja Navaljnog s obzirom na to da on, prema nedavnom ispitivanju javnog mnijenja Centra Levada, dostiže jedva dva posto podrške birača?"

Pokušaj da se poveže popularnost političara sa slučajem njegovog trovanja nužno izaziva protupitanje: koliku popularnost treba uživati neki političar kako bi ga ruska vlast smatrala dostojnim trovanja?

Nažalost, Navaljni nije prva osoba za koju se vjeruje da su joj ruske vlasti pokušale nauditi. Boris Njemcov, Sergej Srkipalj, Aleksandar Litvinjenko, Jemeljan Gebrev, Vladimir Kara-Murza Mlađi, Petar Verzilov, Zelimkan Hangošvili – to je tek djelić popisa onih na koje je, uspješno ili ne, izvršen atentat u posljednja dva desetljeća.

Lako je primijetiti da te ljude ne povezuje visoka popularnost niti to što su realna prijetnja režimu u Moskvi. Povezuje ih to što su na ovaj ili onaj način silno razjarili rusku vlast ili službe. Tako gledano, Navaljni je samo nastavak te logike. Suludo djeluju tvrdnje da ruske vlasti uopće nisu ni marile za tamo nekog „blogera" Navaljnog.

Njegov život se posljednjih godina svodio na suđenja, racije, uhićenja, demonizaciju u režimskim medijima, huliganske napade koji nikada nisu razjašnjeni – i posebnu pažnju koju su mu pridavale ruske službe. Treba li uopće reći da to sve ne ide bez odobrenja s vrha?

Prije tri godine je Navaljni na ulici napadnut zelenom kiselinom koja boja lice i u Rusiji je simbol kojim se obilježavaju tobožnji izdajnici. To je učinio jedan nacionalist odan Kremlju. Ako je takav napad toleriran, koliki je onda korak između kiseline i otrova Novičok?

Jednostavno je objašnjenje za sofizme iz Moskve. Oni vrlo podsjećaju na slučaj malezijskog Boeinga koji je oboren iznad istočne Ukrajine prije nekoliko godina – Moskva uvijek iznova generira  nove verzije događaja, zahtijevajući od Njemačke, Europe i cijele međunarodne zajednice da ispitaju te verzije. Ako to bude odbijeno, iz Kremlja se proširi ljutnja i priča o „dvostrukim standardima".

Pritom, nije važno što verzije događaja – u slučaju obaranja aviona kao i u slučaju Navaljnog – proturječe jedna drugoj, a uglavnom proturječu i zdravom razumu. Važno je da se stvori dojam kako postoji mnogo mogućih verzija i mnogo interpretacija i kako ništa nije sigurno.

No, za razliku od putnika i posade Boeinga, Navaljni je preživio i moći će biti ključni svjedok u slučaju trovanja. Drugo, sada ima više razloga da se upre prstom direktno u Kremlj. Treće, međunarodna zajednica je shvatila s kim ima posla te ignorira ruske sofizme i insistira na činjenicama.