Tko još čita?
23. travnja 2013Matteu je petnaest godina i tek odnedavno mu koliko-toliko ide s čitanjem. To može zahvaliti svom mentoru s kojim svake srijede vježba čitanje: "Zajedno smo jedan sat i uvijek donese knjige. Ponekad čitamo novine. Ja moram čitati na glas, ali mi on ponekad pomaže." Prije je ovaj mladić imao problema pročitati čak i natpise u trgovinama ili pisma, ali u međuvremenu se raduje satovima čitanja.
Ali na žalost, Matteo je iznimka. Ne po svojoj nepismenosti: prema studiji sveučilišta u Hamburgu praktično svaki deseti Nijemac - 7,5 milijuna odraslih - može se smatrati "funkcionalnim analfabetima". To znači da te osobe možda i poznaju sva slova i znaju napisati i pročitati poneku riječ, ali praktično nisu sposobni prepoznati smisao imalo složenijeg napisanog teksta.
U tom mnoštvu nepismenih je Matteo iznimka jer mu se nudi poseban tečaj čitanja u Finkenbergovoj školi u Kölnu. To naravno košta novca i truda osoblja, pa tako i puno previše nepismenih u ovoj zemlji ne mogu niti sanjati da će im netko, u pojedinačnoj nastavi, pomoći svladati ono što su trebali naučiti već u prvom razredu osnovne škole. Tako je on zapravo jedini učenik u školi kojem se pomaže na takav način - i to zahvaljujući jednom umirovljeniku koji bez honorara drži satove čitanja.
Srame se čitanja, ali se srame i nepismenosti
Tina Meier, učiteljica u toj školi za osobite pedagoške slučajeve u Kölnu, dobro zna kako bi lako mogla napuniti čitavu učionicu s učenicima koji praktično jedva znaju čitati i pisati. Gotovo bez iznimke su to djeca iz obitelji gdje nitko nije čitao knjige i gdje se nije poticalo čitanje. Ali napuniti učionicu ne dolazi u obzir: "Osobito starijim učenicima je teško priznati da ne znaju čitati. Njima je potrebna vrlo mala skupina da bi se uopće usudili nešto čitati na glas. Oni ne poznaju naviku da svaki dan vježbaju. Kod njihovih obitelji nema nikog tko bi mogao reći: 'sad je dosta, sjedni i nauči to'", objašnjava učiteljica.
Zapravo, među takvim "nepismenima" ima mnogo više mladića i muškaraca nego žena, objašnjava Simone Ehmig. Ona je na čelu instituta za istraživanje čitanja i korištenja medija Zaklade za čitanje i pokušava naći odgovor, zašto - osobito među dječacima - nije "cool" čitati knjige. Odgovor bi mogao biti da "mladići odrastaju u svijetu gdje ima vrlo malo osoba koje bi im mogle biti uzor i koje čitaju - i koje su uopće muškog roda."
Ako se u nekim obiteljima još i zadržao običaj da se mališanima čita knjiga ili slikovnica, u pravilu su to majke koje je zapala i ta dužnost. Slično je i u vrtićima gdje je mnogo više "teta" koje čitaju priče, a nije mnogo bolje niti u prvim razredima škole. Simone Ehmig se jedino može nadati da bi se nešto moglo promijeniti - tehnologijom čitanja knjige.
Jer baš kao što se dječaci gotovo boje da će ih netko primijetiti s knjigom u ruci, tako svatko od njih želi imati iPad. A tamo, među mnoštvom igrica i programa, možda se ipak zatekne i poneka elektronska knjiga koju će i mladići poželjeti pročitati - a onda će se i sami potruditi naučiti, kako se to uopće radi.