Tko odlučuje o budućnosti eura ?

Stvoriti gospodarski rast samo tako, prije svega bez novca za ulaganja je nemoguće. To potvrđuje i njemački ekonomist Daniel Gros, koji smatra da začuđuje kako političari Europske unije i prije svega novi francuski predsjednik François Hollande, stalno ponavljaju samo jednu jedinu riječ: rast.

Gros, kao gospodarski stručnjak u briselskom Europskom centru za politiku (CEPS) ocjenjuje da se vodi prividna rasprava na temu "štednja protiv rasta", jer to ne dovodi do rješenja krize eura. Prava rasprava trebala bi se zapravo voditi oko banaka, dodaje ovaj analitičar, prije svega oko banaka zemalja južne Europe, jer je njihovo stanje daleko lošnije od očekivanog.

Gros objašnjava kako se grčke i španiolske banke nalaze u ogromnim dugovima koji stalno rastu. "Samo Europa može spasiti takve banke, jer su španjolska i grčka vlada preslabe, zbog toga je to u prvom redu europski problem", smatra Daniel Gros.

Povlačenje banaka iz južne Europe

Nakon snažnog političkog pritiska europske su banke prošle godine prihvatile otpis dugova grčkih banaka. I nakon toga počele su se povlačiti iz južnih prostora starog kontinenta, posebice eurozone, gdje sada prijete nove slične situacije kao u Grčkoj. Konkretno, strani ulagači u velikom krugu zaobilaze Španjolsku, Portugal i Italiju i time te zemlje ostavljaju na cjedilu.

Nova faza počela je u Grčkoj, gdje Grci vlastiti novac spašavaju prebacujući ga u inozemstvo. Bijeg kapitala poprimio je goleme razmjere, a prema riječima analitičara Grosa svakog mjeseca Grci iznose iz svoje zemlje između četiri i šet milijarde eura. Može li itko zaustaviti ovaj proces ?

Ne samo da izostaje kapital sa sjevera Europe na jugu kontinenta nego su banke europskog juga time prisljene zapasti u još veće dugove, jer iste državne obveznice koje odbacuju strani ulagači sada kupuju banke iz južne Europe, a to čine prije svega zbog pritiska svojih vlada. Ipak, treba reći da one time mogu zaraditi. Za uzvrat i nagradu za njihovu uslugu, vlade kod banaka uzimaju nove kredite pod kamatnom stopom koja je za banke od velike koristi. Prošle je zime Europska središnja banka stavila na raspolaganje 1.000 milijardi eura jeftinih kredita kako bi održala na životu europski kreditni promet.

Povezanost banka i vlada slabi jedni druge

Južnoeuropske banke koriste ove kredite uz kamatnu stopu od jedan posto za vlastite kredite koje daju vladama koje pak donose korist od šest ili više posto kamata. To se može opisati kao patriotski čin koji bankama sigurno neće nanijeti štetu. Što se na prvi pogled možda pričinilo kao rješenje, pokazalo se kao perverzna dinamika, a to znači da su banke i vlade toliko tijesno međusobno povezane i isprepletene da zapravo na kraju slabe jedni druge.

"Grčke banke u potpunosti su izmakle kontroli", tvrdi Daniel Gros. Čini se da je to postao grčki nacionalni problem, ali u biti se radi o optičkoj varci, jer postavlja se pitanje: što će se dogoditi kada banke s juga Europe Europskoj središnjoj banci odjednom više ne budu mogle vraćati kredite ? Drugi analitičari primjećuju da se s eurom svi nalaze na istom brodu. Drugim riječima, Europska središnja banka - to su sve članice eurozone. Ukoliko pojedine zemlje eurozone imaju proteškoća, druge članice moraju priskočiti u pomoć. Vrlo jednostavna računica, ako se želi spasiti europska monetarna unija. Zbog toga raste i pritisak Njemačke i Nizozemske na Europsku središnju banku da zaustavi davanje tako velikih kredita, jer financijsko tržište temelj je eura.

Kada zemljopis kod banaka počinje igrati ulogu…

Stručnjaci upozoravaju da bijeg kapitala s juga na sjever šteti cijelom tržištu. "Po prvi put od osamdesetih godina 20. stoljeća bilježimo pad financijske integracije u Europi", konstatirao je Ignazio Angeloni, savjetnik pri Europskoj središnjoj banci. Zemljopis je počeo igrati ulogu u Europi i na području banaka, upozoravaju lobisti u Bruxellesu, a Kinezi su počeli postavljati pitanje : "kako možemo razlikovati grčku od njemačke novčanice eura?".

Drugi pak upozoravaju da samo europska unija banaka može pomoći u trenutnoj situaciji isprepletenosti banaka i vlada. Prije svega unija banaka u kojoj bi same banke imale i financirale fond za spašavanje. Na taj način vlade više ne bi morale snositi teret insolventnosti banaka. Time bi se riješio problem "velikih banka koje ne smiju propasti" (to big to fail), jer upravo je to velikim bankama dopuštalo da i u slučaju da sve krene u pogrešnom smjeru, na kraju mogu sigurno računati da će ih spasiti vlade. Ukoliko bi banke same osjetile bol, tada bi se sigurno drukčije odnosile prema rizicima.

Tapkanje na mjestu Europske komisije

U ladici je sada spreman prijedlog Europske komisije, no njegovo objavljivanje se oteglo već pune dvije godine, jer ono ne odgovara pojedinim članicama. Dokument predviđa snažan europski nadzor, drugim riječima, prebacivanje suverenosti koja za mnoge članice nije i ne može biti predmet pregovora.

Tako se Europa vrti u krugu. Zbog toga što vlade ne žele snažnu europsku financijsku kontrolu, raste vjerojatnost, da će se europskom poreznom obvezniku nametnuti dodatni tereti akcija spašavanja u milijardskim iznosima. I nakon svega toga ostat će vrlo malo novca za poticanje gospodarskog rasta, kojeg zagovara novi francuski predsjednik Hollande.

Jedan briselski lobist trenutnu situaciju opisao ovim riječima : "Najveća prijetnja za financijsku stabilnost u Europi je činjenica da banke financiraju zemlje eurozone, a da iste banke koje u slučaju insolventnosti ovise upravo o onim vladama kojima daju kredite".