"Ni vjernice ne žele da im se Crkva miješa u tijelo i prava"

U novoj verziji hrvatskog Kaznenog zakona takozvani spolni odnos bez pristanka postaje silovanje. Posljedica je to dva vala prosvjeda koji su u manje od godinu dana pred vladajuće stavili problem zlostavljanja u obitelji, silovanja, društvenog odgoja, ali i dvojbenih sudskih odluka. Kako su iza svega stajale borkinje za prava žena, u širokoj javnoj raspravi analizirao se utjecaj patrijarhata, a propitivale su se i nove feminističke strategije.

O svim tim temama porazgovarali smo s dr. Ingom Tomić-Koludrović, nagrađivanom sociologinjom s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Između ostalog, Tomić-Koludrović je vodila istraživanje o podjeli poslova u kućanstvu provedenog u okviru projekta "Relacijski rodni odnosi u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive – GENMOD".

DW: Sociolozi dijele patrijarhat na javni i privatni. Čini se posve razumljivo, no ipak, za početak objasnimo razliku između njih.

Inga Tomić-Koludrović: "Privatni patrijarhat" odnosi se na kućanstvo kao mjesto podređenosti žene, iskorištavanja ženskog rada i niže uloga žena u obiteljskim odnosima. "Javni" se odnosi na sustav društvenih struktura i praksi koji je omogućio eksploataciju žena u području rada, sudjelovanja u politici i općenito javnom djelovanju. Jedan od njegovih izraza je manja plaća žena za isti rad.

Što pokazuju istraživanja, jačaju li ta dva patrijarhata u Hrvatskoj?

Moje istraživanje u okviru projekta GENMOD, a koje financira Hrvatska zaklada za znanost, na reprezentativnom uzorku iz 2018. godine pokazuje da patrijarhat više jača u javnom diskursu, odnosno u medijima, nego u stavovima stanovništva. Primjerice javni patrijarhat porastao je u Hrvatskoj s 12 posto u 2008. godini na 20 posto, a privatni s 8 posto na 15 posto. To jesu dvostruka povećanja u odnosu na prethodno stanje, ali ovi postoci, generalno gledano, nisu visoki. Unatoč tome, zbog jačanja patrijarhalnih stavova u javnom diskursu i medijima, stječe se dojam da se društvo znatnije retradicionalizira. I neka druga međunarodna istraživanja pokazuju da je Hrvatska, uz Češku, među postsocijalističkim zemljama – najtolerantnija.

Hrvatska je u međuvremenu dobila i cijelu paletu medija koji zagovaraju konzervativne vrijednosti.

Da, mnoge konzervativne udruge su u posljednjim desetljećima dobivale jako puno medijskog prostora. Uz to, naša istraživanja pokazuju da su muškarci u svim stavovima tradicionalniji od žena. Oni su ujedno i na poziciji moći pa tako i institucionalna podrška patrijarhatu jača. S druge strane, čak ni religiozne žene ne žele da se Crkva miješa u, recimo, pravo žena na prekid trudnoće i ženska prava općenito.

Puno se govori o konzervativnoj revoluciji koja, kažu, ugrožava ženska prava, recimo, pobunom protiv Istanbulske konvencije, naporima u smjeru zabrane pobačaja i zagovaranjem priziva savjesti ginekologa. Događa li se ta revolucija?

Mnoge udruge koje su protestirale protiv usvajanja Istanbulske konvencije javno su dovodile i dovode u pitanje i samu uporabu pojma "rod" i njegovih izvedenica kao što su "rodno osviještena politika" i "rodna perspektiva". Ali mislim da je njihova medijska prisutnost dovela do stvaranja antipoda, reakcije tihe javnosti i žena. One su kroz inicijative pokazale da nastaje problem kada se takva koncepcija obitelji i rodnih odnosa promovira, dok se istovremeno pojave poput obiteljskog nasilja, spolnog uznemiravanja i iskorištavanja stavljaju pod tepih. Oglasio se taj drugi dio žena i udruga koje su progovorile o stvarima koje konzervativne udruge preskaču ili ih ne spominju.

S druge strane, konzervativci se bune da je hrvatski muškarac "osakaćen", gurnut u ženski kalup. Po čemu se on razlikuje od muškarca od prije 30 ili više godina?

Prije tridesetak godina muškarci nisu obavljali nikakve kućanske poslove. Danas u 80 posto slučajeva povremeno glačaju i peru rublje, u 66 posto slučajeva povremeno peru posuđe, u 60 posto slučajeva povremeno čiste kuću. Sporo se, međutim, mijenjaju njihovi tradicionalni rodni stavovi poput stavova da su muškarci po prirodi sposobniji donositi važne odluke nego žene ili da su uspješniji na svom poslu od žena. Naša istraživanja pokazuju da se žene znatno brže mijenjaju. Puno je više žena egalitarnog tipa, 37 posto, kod nas nego muškaraca - takvih je samo 29 posto.

Kada se postavi pitanje kućanskih poslova u situaciji kada rade i muškarac i žena, 60 posto  stanovništva smatra da bi više kućanskih poslova trebao obaviti onaj tko ima više vremena. Međutim, 23 posto stanovništva i dalje smatra da bi u tim situacijama kućanske poslove ipak trebala obavljati žena. I kod takvih se stavova vidi razlika između muškaraca i žena. Žene, naime, iznadprosječno podržavaju stav da bi u takvim situacijama kućanske poslove trebao obavljati onaj tko ima više vremena, dok muškarci smatraju da bi ih trebale obavljati žene.

No tradicionalni stavovi nisu samo pitanje podjele kućanskih poslova.

Muškarci s tradicionalnim rodnim stavovima češće vjeruju da je spolno uznemiravanje žena beznačajan problem i posljedica ponašanja žena. Ta diskrepancija konzervativizma muškaraca i modernizacije žena se posebno javlja u velikim gradovima: Zagrebu, Splitu, Zadru. Sociolozima se čini da je to posljedica dosta velikih migracija ruralnog stanovništva u gradove i iseljavanja obrazovanijih građana. Nekad su gradovi poticali emancipiranost, a sada su tolerancija i socijalni kapital veći u mjestima srednje veličine.

Je li situacija usporediva sa stanjem u Srbiji ili BiH?

Istraživanja na reprezentativnim uzorcima u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Srbiji 2015. godine, provedena u okviru projekta što ga je financirala Švicarska zaklada za znanost, pokazala su da je rodna ravnopravnost znatno veća u Sloveniji i Hrvatskoj u odnosu na BiH i Srbiju. Pri tome se pokazalo da je privatni patrijarhat porastao u sve četiri zemlje u razdoblju od 2008. godine do 2015. godine, što se može tumačiti utjecajem ekonomske krize. U istom je razdoblju porastao i javni patrijarhat, u svim zemljama osim u Sloveniji, gdje je pao s 15 na 12 posto.

Doživljavaju li se Hrvatice drugotnima? Taj pojam je zaživio nakon objave jednog teksta o prvotnim muškarcima i drugotnim ženama u Glasu Koncila... 

To je više proizvod javnog diskursa, nego što nam govore stavovi samih žena. Istina je da se kod mladih javlja izraženiji konzervativizam. I zato mislim da je to moguće očekivati u budućnosti. Ipak, sada se kod mladih i obrazovanih žena koje smo u istraživanjima nazvali refleksivno-modernima bilježi ta samosvijest. One dijele ta dva područja, izražavaju se religioznima, ali ne žele da se Crkva miješa u njihova tijela i prava. Stavovi se mijenjaju, ne možemo ih shvatiti ni jednoznačno niti linearno. Zapravo, pitanje je mijenjaju li se stavovi ili stanovništvo. Malo se govori o demografskim promjenama.

Često čujemo da je Jugoslavija bila rodno osvještenija te da su ženska prava bila zaštićenija u njoj. Što bi današnja žena doživjela da se probudi u, recimo, 1970-ima ili 1980-ima? Bi li bila zadovoljna?

Sumnjam da bi mnoge žene bile zadovoljne. U Jugoslaviji su dobile prava kao i muškarci, ali je obitelj ostala patrijarhalna niša u kojoj su i najobrazovanije žene obavljale sve kućanske poslove. Opterećenje žena je bilo izuzetno veliko. Dokumentarni film Kreše Golika iz 1966. godine "Od 3 do 22" sjajno to ilustrira: dolazak na posao, posao, nabavka namirnica, briga za obitelj, kućanski poslovi...  Praktički 16 i više sati rada dnevno. Povjesničar Brunnbauer tvrdi, primjerice, da su 60-ih godina u Jugoslaviji žene prosječno radile 60-70 sati tjedno, od čega je 20-30 sati otpadalo na neplaćeni rad u kući, što je bilo znatno više od najvećeg radnog opterećenja žena zabilježenog u Italiji gdje su žene radile prosječno 54 sata tjedno. No činjenica je da su dobile pravo izlaska iz kuće i pravo rada, što je tada za njih bilo izuzetno značajno.

Na kakvim su poslovima radile?

Uglavnom su bile zaposlene kao nekvalificirane radnice ili u "feminiziranim", slabo plaćenim zanimanjima, kao što su poljoprivreda, obrazovanje, socijalne usluge i u radno intenzivnim granama kao što je tekstilna industrija. I istraživanja stavova i vrijednosti žena u postsocijalističkom razdoblju upućuju na to da u Hrvatskoj, unatoč pozitivnom vrednovanju zaposlenja izvan kuće, ni tijekom socijalističkog razdoblja nije u temelju poljuljana patrijarhalna konstrukcija roda koja žene vidi u ulozi majki i "čuvarica doma".

Vratimo se sadašnjosti. Iza nas su dva velika prosvjedna vala, #spasime i #pravdazadjevojčice, koji su ukazali na probleme nasilja u obitelji i silovanja. Vlada je, u međuvremenu, predstavila novi Kazneni zakon u kojem dosadašnji "spolni odnos bez pristanka" postaje kazneno djelo silovanja.

Zahvaljujući inicijativi "Spasi me" i zadararskoj studentskoj udruzi Antifjaka javnu vidljivost dobile su sve one teme i problemi o kojima su različite feminističke udruge govorile desetljećima, ali nisu bile dovoljno javno prisutne. Uspjele su na prosvjedima u Hrvatskoj okupiti desetke tisuća ljudi i osnažiti mnoge žene da javno progovore o onome što godinama nisu nikome ni povjerile, a kamoli prijavljivale. Ukazale su na sporost i nesenzibiliranost institucija i sustava.  Sve je to dovelo do ubrzane promjene Kaznenog zakona i usmjeravanja većih proračunskih sredstava u osnivanje tzv. sigurnih kuća za žrtve nasilja.

Što vama kao sociologinji govori ta silna snaga koja se pokrenula prosvjedima?

Sociološki je važno primijetiti da su zahvaljujući tim prosvjedima reakcije na spolno uznemiravanje i seksualno nasilje danas postale vidljivije u matici društva. Nisu više samo predmet prosvjeda feminističkih organizacija na civilnoj sceni, nego su kroz društvene mreže i udarne televizijske termine dospjele i do onih koji problem ranije nisu primjećivali. Vidljivosti problematike i pritisku da se nađu zakonska rješenja svakako su pridonijele i međunarodne akcije poput pokreta #metoo. Međutim, može se reći da je u Hrvatskoj, suradnjom feminističkih organizacija i medijski prominentnih osoba u akcijama "Spasi me", ostvaren veći stupanj artikuliranosti pa na koncu i uspješnosti zahtjeva za zakonskim promjenama nego u nekim drugim zemljama.