Traume malih izbjeglica

DW: Gospođo Riebau, što se to događa s izbjegličkom djecom na vanjskim granicama Europske unije?

Meike Riebau: Tijekom ove godine smo se detaljno pozabavili tim pitanjem. U Beogradu smo, zajedno s još jednom partnerskom organizacijom, ispitali djecu, djecu koja su nam ispričala što su sve doživjela. To su prilično potresna svjedočenja, od oko 6300 ispitane djece njih 1376 nam je reklo da su doživjeli takozvana nasilna vraćanja na granici. Radi se o nelegalnim postupcima, a k tome treba dodati još i djelomično ekstremno nasilje. Iznenadilo nas da je radi o tako velikoj brojci. Među tih 1376 djece bilo je 934 mališana koji su bili ili odvojeni od njihovih obitelji ili su sami bili na putu, dakle bez pratnje.

O kojim se vanjskim granicama EU-a radi?

Mi smo istraživanje izveli u Beogradu, pričamo dakle prvenstveno o djeci koja su se na putu prema Europskoj uniji nalazila na takozavnoj „balkanskoj ruti“. Ali registrirali smo nasilje prema djeci i u Italiji.

Kako to nasilje konkretno izgleda?

Čuli smo za napade papar-sprejom, za krađe. Jako često se djeci oduzima mobitele ili novac koji imaju sa sobom, kako bi mogli nabaviti ono što im treba. Na njih se huškalo pse, a čuli smo i za slučajeve tjelesnog zlostavljanja od strane graničnih službenika. Posebno nas je šokirao jedan slučaj: radilo se o jednom afganistanskom dječaku kojeg su hrvatski policajci tako jako tukli da on ni danas ne zna je li mu ruka slomljena ili ne. Nije mu pružena ni medicinska pomoć.

Govorite o hrvatskoj policiji. Znači li to da su često nasilni upravo policajci?

Sigurno se radi i o tome. Mora se pritom ipak uzeti u obzir da se radi o iskazima djece, a oni ne rade razliku radi li se o nasilju koje su doživjeli od strane nekog policajca, vojnika ili graničara. Uvijek se radi o nacionalnim službenicima.

Po tome se može steći dojam da je to nasilje nad djecom onda politički legitimirano?

Države koje se nalaze na vanjskim granicama Europske unije, i dalje po pitanju migracija imaju osjećaj da su ih zemlje poput Njemačke, koje nemaju vanjske granice, ostavile na cjedilu. Ali ovdje se radi o stvari koja s tiče cijele Europe, a ne primjerice samo Hrvatske, ovo se tiče cijele EU. Ako mi dakle želimo jedinstvenu europsku migracijsku i politiku azila, s odgovarajućim standardima i pravilima zaštite, onda ne možemo te zemlje prepustiti samima sebi, već im moramo pružiti podršku, što se tiče ljudstva, treninga, kad se radi o obuci po pitanju ljudskih prava, ili na primjer intenzivnije angažirati Frontex na zaštiti europskih granica. Posve je jasno da svaka zemlja ima pravo provoditi granične kontrole. Ali to se mora događati na human način, u skladu s ljudskim pravima, posebice kad se radi o djeci.

To su sve stvari koje su ostavno poznate Europskoj uniji. Ali zašto se onda gotovo ništa ne događa?

Trend unutar EU-a ide jednoznačno u smjeru restriktivnije politike, to znači, primarni je cilj da se ljude vrati preko granice i da se broj onih koji dolaze smanji što je više moguće. To funkcionira u praksi, mi sad bilježimo tako mali broj izbjeglica kakav nije zabilježen u posljednjih pet godina. Ali paralelno s time se bojimo da Europska unija iz vida gubi ljudska prava. To naravno ima veze s desno-populističkim pritiskom koji je prisutan u Europi. Raspoloženje prema osobama koje su u bijegu se promijenilo jako u smjeru – negativnog. U toj situaciji je naravno teško govoriti u ime tih ljudi, i istovremeno se pridržavati standarda zaštite ljudskih prava.

Imate li osjećaj da objavom istraživanja o nasilju nad djecom na vanjskim granicama EU-a uopće možete nešto postići?

Mi smo već posebice u razgovorima s europskim političarima shvatili da nitko nema interesa da se u tolikoj mjeri krši ljudska prava. Ali ono što se događa na vanjskim granicama EU-a nešto što je mnogima jako daleko. To je geografski možda doista tako, ali radi se o europskom problemu i zato moramo pronaći zajedničko rješenje.

2019. je pred nama. Što želite za iduću godinu, što su Vaši konkretni zahtjevi koje upućujete političarima?

Zajedničke vrijedosti poput ljudskih i dječjih prava su ono što povezuje Europsku uniju, i zato ich se trebamo držati. Pogotovo u ovim politički grubljim vremenima. Koncem svibnja se održavaju europski izbori i mi iz organizacije „Save the childrem“ se naravno nadamo da populisti neće dodatno ojačati i promijeniti raspoloženje u društvu. Civilno društvo u svakom slučaju mora još jače raditi na tome da se poštuju ljudska prava.

A što može učiniti Njemačka?

Njemačka kao jedna od najvećih i najmoćnijih zemalja Unije može učiniti jako puno. Može jasno i glasno reći da podržava načelo solidarnosti i zajedničkog djelovanja unutar Europske unije.

Meike Riebau je suradnica humanitarne organizacije "Save the Children". Odgovorna je za područje „bijeg i migracije“.