Tračak nade za Siriju
Velike sile, s SAD-om i Rusijom na čelu, postigle su dogovor o prekidu neprijateljstava u Siriji i omogućavanju humanitarnim organizacijama pristup u opkoljena područja u toj zemlji. Međutim, po riječima diplomata, još uvijek je pod upitnikom hoće li se dogovor i ispuniti.
Uoči početka pregovora, američki državni tajnik John Kerry zahtijevao je hitan prekid vatre, a njegov njemački kolega Frank-Walter Steinmeier očekivao postizanje proboja u pregovorima. Ono što je proizašlo iz pregovora, koji su trajale puno duže nego što se očekivalo, nije ni jedno ni drugo.
Umjesto toga, Međunarodna skupina za podršku Siriji (ISSG) složila se da se humanitarnim organizacijama tijekom ovoga tjedna dopusti pristup opkoljenim područjima i izrade „modaliteti“ za „prekid neprijateljstava“ u roku od tjedan dana. Ovo drugo zadaća je novoformirane Radne skupine s SAD-om i Rusijom na čelu.
Nejasni detalji
Ako vam sve ovo zvuči prilično nejasno, onda je to zato što to tako i je. Detalji o tome kako sve to izvesti u tako kratkom vremenskom roku, nisu uopće jasni. Recimo, termin „prekid neprijateljstava“ puno je manje jasan koncept od „prekida vatre“ koji je zahtijevao Kerry.
Nejasno je, dakle, kada će i hoće li Rusija prekinuti zračne napade, na primjer one oko Alepa. Okončanje bombardiranja ključni je preduvjet za dostavljanje humanitarne pomoći ugroženom civilnom stanovništvu širom zemlje.
Štoviše, čak i da se sve to može pretočiti u realnost na terenu, to ne znači, kao što smo vidjeli u Ukrajini, da će se primirje održati toliko da bi se postiglo održivo političko rješenje. Pored toga, prekid neprijateljstava jednostavno zamrzava sukob – a time i trenutni odnos snaga na terenu. To je sumorna perspektiva, ne samo imajući u vidu sirijskog vladara Bašara al Asada, već i većinu drugih aktera u zemlji.
Bez obzira na sve, krhki sporazum postignut u petak (12.2.) i dalje je najbolji i jedini mogući kada su u pitanju nastojanja da se krvoproliće u Siriji okonča. S obzirom na trenutne geopolitičke okolnosti u vezi sa sirijskim sukobom – SAD koji se skanjuje nešto učiniti i tako ostavlja dovoljno prostora samopouzdanoj Rusiji da taj prostor ispuni – dogovor postignut na noćnom zasjedanju djeluje kao opcija koja ima najviše šansi za uspjeh.
I bez obzira na to hoće li ono što je na papiru postati stvarnost, jedna strana u minhenskim pregovorima već je postigla važan bod: Rusija. Time što zajedno s Washingtonom predsjeda Radnoj skupini za okončanje neprijateljstava, Kremlj je postigao ono što je oduvijek želio, a to je da bude promatran kao jednak SAD-u na međunarodnoj sceni, bar kada je riječ o Siriji.
Sudeći po ishodu pregovora, Washington je to prihvatio. Nadajmo se, zbog sirijskog naroda, da je to cijena koju vrijedi platiti.