Treba biti bogat da bi se bio star
20. travnja 2017I u Bosni i Hercegovini će mnoge starije osobe reći da će "radije u grob nego u dom". U svakom slučaju se mnogi žele brinuti o sebi "dok god mogu", a nadaju se i da će brigu onda preuzeti njihova obitelj. Starački dom je doista posljednja opcija.
Ipak, mnoge sudbina natjera da starački dom bude mjesto gdje će proživjeti starost. Tako je i sa Marom (80) i Viktorom (81) Krakićem iz Banja Luke koji već tri godine žive u Caritasovom socijalnom centru „Ivan Pavao II.".
„Supruga je slomila nogu, ja nisam mogao ništa sam. Djeca su rekla da ne možemo više sami da živimo u kući i da će nas smjestiti u dom. Ja sam se ispočetka bunio, ali kasnije sam pristao jer stvarno nismo mogli sami. Sin plaća za mene, a dva unuka plaćaju za moju suprugu Maru", kaže Viktor. Priznaje kako u domu imaju sve, od druženja unutar doma pa do nekih izleta koji im upotpunjuju boravak. Ipak, nije jednostavno jer je, kako kaže Mara, porodica u Njemačkoj pa se rijetko viđaju: „Ovo je moja porodica, sin, unuk, praunuk... svi su tu ali su daleko. Dođu kad mogu", priča Mara pokazujući fotografije.
Čitava mirovina niti izdaleka nije dovoljna
Socijalni centar „Ivan Pavao II." pruža stanarima sve usluge, od smještaja pa do cjelodnevne skrbi za nepokretne. Ali, ovisno o opsegu usluga, to i košta. Cijena domova u BiH kreće se od 600 do 1500 maraka, a prosječna mirovina u na primjer Republici Srpskoj je 340 maraka. A teško je da se ostaje kod osnovne cijene jer uvijek ima dodatnih troškova. „Cijena smještaja zavisi i od zdravstvenog stanja osobe, o njenoj pokretljivosti, odnosno da li je pokretna, donekle pokretna ili nepokretna. Također cijena zavisi i od potrebe stanara za dodatnim uslugama, a cijene se kreću od 750 pa do 1100 maraka", kaže upravnica Centra Žaklina Garić.
Baš kao i Mari i Viktoru, onima koji odu u dom već i iz financijskih razloga netko mora pomagati. Milan Novaković, umirovljenik iz Banja Luke tako kaže bi od svoje mirovine mogao platiti samo smještaj u domu i da mu za život ništa ne bi ostalo. „Sve je to preskupo. Ljudi će naći staratelja ili osobu koju će platiti 300 maraka da ih pomaže. To samo mogu bogatuni da izdrže. To plaćanje. U normalnim socijalno uređenim zemljama i izbjeglice imaju više prava nego naši ljudi koji su radili 40 godina i stvarali."
Stan za boravak u domu
Jasna i Vladimir Kos odlučili su se da u jedan od prijedorskih domova, bez obzira na visoku cijenu, smjeste Vladimirovu bolesnu majku. Tamo već boravi punih osam godina: „Doktori su joj, nakon moždanog udara, davali samo nekoliko mjeseci života, a ona je i danas živa. Iako je mnogim porodicama to teško, pogotovo financijski, smatramo da je to jedino ispravno. Da smo majku ostavili kod kuće, ne bismo joj mogli pružiti adekvatnu i medicinsku njegu. U svakom slučaju, onaj tko može ne treba bježati od smještaja u domu. Kod nas se neopravdano koristi floskula 'strpao ga u dom', što je pogrešno."
Siniša Smolić je socijalni radnik u "Domu penzionera" u Banja Luci i kaže nam da je 660 maraka tek osnova za smještaj i da se troškovi brzo množe. Dom traži od stanara ili njihovih obitelji da za inkonzistentnim i nepokretnim osobama nabavi i 90 pelena, baš kao i lijekove sa popisa koje ne pokriva zdravstveno osiguranje - a takvih je veoma mnogo i oni su skupi. Košta i prijevoz do liječnika, frizer, fizioterapeut... Brzo se dolazi do maksimuma od 1250 maraka, dakle praktično četiri prosječne mirovine.
Čedo Lukić iz okoline Tuzle također stanuje u banjalučkom "Domu penzionera". "Odnosi ljudi su odlični, higijena, hrana... Nemam nikakve primjedbe. Točno je da je skupo, ali ja sam u malo boljoj situaciji. Imao sam trosoban stan, prodao, uložio u banku... Imam penziju od 650 maraka. Razliku plaćam od tog novca iz banke. A imam i sina u Americi."
"Ako nemaš para..."
Sve u svemu je zadovoljan: „Da sam birao, ne bih na bolje naišao. Družimo se. Ja sam se uglavnom dobro uklopio. Ima nas nekoliko koji se volimo šetati, ima i raznih igara kao što su šah i domino. Uglavnom što mi treba je tu", kaže Čedo.
I u Republici Srpskoj i u čitavoj Bosni i Hercegovini uopće ne postoji zakonska osnova da se tim starcima novčano pomogne i da država preuzme dio troška. Pomoć je predviđena samo za osobe koje nisu radno sposobne, imaju više od 65 godina, nemaju vlastitih primanja niti članova obitelji. Samo u tom slučaju od nadležnog ministarstva primaju potporu u iznosu do 150 maraka - ali za taj novac baš nigdje ne mogu naći smještaj.
Zato je gotovo nemoguće biti starac u Bosni i Hercegovini. Kako da umirovljenik sa više od 65 godina od svoje prosječne mirovine od 340 maraka plaća lijekove oko 300 maraka jer ih ne pokriva zdravstveno osiguranje? Za smještaj ne mogu dobiti pomoć, a treba nešto i jesti.
Kako je starcima u BiH ako se više ne može brinuti za sebe, najbolje kaže jedan umirovljenik koji igra šah u jednom parku u Banja Luci: "Crkni ako nemaš para".