Treći svijet u Drugom svjetskom ratu

Teško da je bilo koje razdoblje povijesti toliko dobro bilo istraženo, u različitim medijima tako dobro predstavljeno, a u školskim gradivima tako temeljito obrađeno kao Drugi svjetski rat. Stoga je iznenađujuće da u europskom poimanju povijesti postoje tako velike bijele mrlje. Od ovih mrlja u znanju pate čak i nastavnici povijesti. Na primjer, mnogi ne znaju da je Indija za britanske oružane snage u Drugom svjetskom ratu dala 2,5 milijuna vojnika. To je najveća kolonijalna vojska koja je ikad u povijesti postojala. Ili da je 1944. tijekom oslobađanja filipinskoga glavnoga grada Manile od japanske okupacije, umrlo 100.000 civila. To je više nego u Berlinu, Dresdenu ili Kölnu, gradovima poznatim po ogromnom broju civilnih žrtava iz Drugog svjetskog rata. Ili da se francuska vojska, barem do 1944., uglavnom sastojala od Afrikanaca.

Bijele mrlje u znanju o povijesti

U Frankfurtu se upravo može pogledati izložba "Treći svijet u Drugom svjetskom ratu" posvećena žrtvama Drugog svjetskog rata iz tzv. Trećeg svijeta. "Zaboravljeni, potisnuti, ocrnjeni", tako idejni začetnik izložbe Karl Rössler opisuje način na koji su u pisanju povijesti zastupljeni stanovnici nerazvijenih zemalja. Iako su bezbrojne zemlje Azije, Afrike, Oceanije pa čak i Južne Amerike bile uključene u oslobađanje od fašizma, njihova uloga niti je na odgovarajući način obrađena znanstveno niti im se odalo priznanje. Novinar Karl Rössler i njegovi kolege tražili su materijal za knjigu te u tu svrhu putovali po zemljama Trećeg svijeta: između ostalih u Brukinu Faso, na Otočje Samoa, u Šangaj. Posvuda su nalazili svjedoke koji ne samo da su bili spremni pričati svoje osobne priče nego su čak tražili da se one objave u Europi. I novinari su to i učinili.

Zahvaljujući tomu, postala je poznata priča o Južnokorejki Kim Soon-duk. Bilo joj je 16 godina kad su ju japanski okupatori odveli u vojni bordel. Tamo bi bila silovana i po 40 puta na dan. A to nije jedini takav slučaj. Oko 200.000 većinom maloljetnih žena iz Koreje, Kine, Filipina, Malezije, Burme, portugalskog Timora i nizozemske Indije tijekom Drugog svjetskog rata doživjelo je sličnu sudbinu. "O ovakvom nečem se kod nas ne govori. To je tabu", komentira japanski student Kazshige Doi, koji zahvaljujući studentskoj razmjeni trenutačno živi u Njemačkoj.

Gubitnici kao pobjednici

"Povijest uvijek pišu pobjednici. I oni imućni, koji imaju sredstva određivati u kojem će smjeru povijesna istraživanja ići", objašnjava Rössler. Tako su na primjer Njemačka, Japan ili Italija vojno izgubili u ratu, ali u pisanju povijesti spadaju u pobjednike, jer su njihovi stanovnici sudjelovali u tom pisanju. "S druge strane, milijuni ljudi iz Afrike, Azije, Oceanije a dijelom i Južne Amerike gotovo da nemaju povijesti iz Drugog svjetskog rata", kaže ovaj novinar.

Senegalski su kolonijalni vojnici, zahvaljujući alžirskom redatelju Rachidu Boucharebu, od 2008. dobili svoju povijest, čak iako je malo onih koji je poznaju. Kratki film "L´Ami Yabon", kojeg se isto može vidjeti na izložbi u Frankfurtu, stiliziranim animiranim slikama prikazuje priču jednog kolonijalnog vojnika koji je na silu bio regrutiran u Senegalu, kako je sudjelovao u ratu u Europi, završio u zarobljeništvu u jednom njemačkom logoru da bi se na kraju vratio u zapadnu Afriku. Tamo je, jer je s kolegama tražio svoju zasluženu vojničku plaću, po naređenju francuskih časnika ubijen.

Ni priznanje ni financijska pomoć

"Tim se vojnicima nije isplaćivala nikakva mirovina. Otete i silovane žene do danas čekaju i na ispriku i na odštetu", priča Karl Rössler. "Nema sredstava za obnovu, nema isplata reparacija za takozvane zemlje Trećeg svijeta." Za to svjetske sile nisu imale interesa.

Na Filipinima je na primjer, zbog japanske okupacije umrla svaka šesnaesta osoba, ukupno 1,1 milijun ljudi. U mnogim je zemljama vladala katastrofalna glad, jer su okupatori prisiljavali stanovništvo da svoju hranu daju vojsci. A "na libijsko-egipatskoj granici još i danas ljudi pogibaju od nagaznih mina zaostalih iz Drugog svjetskog rata", upozorava Rössler.

Autori izložbe se nadaju da će se na povijest Drugog svjetskog rata gledati i iz druge, a ne samo europske perspektive. "Ljudima treba biti jasno da su milijuni ljudi iz Afrike, Azije i Oceanije sudjelovali u oslobađanju svijeta od fašizma", upozorava Rössler. Poštovanje i priznanje najmanje je što se ovim zemljama može pokazati.