"Turbo folk" na finoj bečkoj adresi

Predstava koja je u Hrvatskoj već izazvala niz kontroverznih reakcija, kod bečke publike pobudila je veliki interes. Bečki Schauspielhaus je bio dupkom pun, a austrijska publika je po ko zna koji put pokazala da je upućena u društvena zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije. Iako je predstava izvedena na hrvatskom jeziku, a prijevod teksta projiciran na zidu u pozadini scene, njezina poruka je našla svoj put do inače zahtjevne bečke publike.

Slika bivše Jugoslavije

„Sviđaju mi se ovakve vrste predstave, prilično je direktna i, rekao bih, beskompromisna, a taj turbo folk je, čini mi se, koliko izopačen, toliko i agresivan fenomen“, komentirao je tako jedan gledatelj 30-tih godina. Nešto stariji gospodin je pak mišljenja da je predstava dobra, prilično moderna, i da daje dobru sliku sustava vrijednosti koji se može sresti u društvima svih zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije. "U Beču imam dosta prijatelja iz tih krajeva i oni su mi već objašnjavali o čemu se tu radi, a sada, nakon predstave, jasno mi je da je taj turbo folk zapravo kanaliziranje nekih ozbiljnijih društvenih anomalija. Istovremeno, i to tvrdim sa odgovornošću, u dijelovima ove predstave može se prepoznati i austrijsko društvo“, rekao je bečki gledatelj.

Intimnije bečko izdanje

Predstavljanje društvenih anomalija, poremećenog sustava vrijednosti koji u prvi plan stavlja npr. liposukciju ili vrijednosti patrijarhata, a onemogućuje razgovor o mnogo bitnijim stvarima, npr. o tome je li rat u bivšoj Jugoslaviji zaista bio neophodan, koliko su dobri prijatelji bili Stjepan Mesić i Ivo Pukanić, ili npr. jesu li srpske i kosovske žrtve rata jednako vrijedne kao i, recimo, vukovarski branitelji – u odnosu na pozornicu HNK Ivana Zajca, u nešto intimnijem prostoru bečkog Schauspielhausa djeluje još neposrednije. No upravo ta intimna atmosfera, kaže autor teksta i režiser Oliver Frljić, doprinosi direktnijem uvidu u sustav po kojem turbo folk funkcionira.

Najniže strasti

„Turbo folk udara na najniže strasti i to je zapravo stanje svijesti u kojem su neki orijentiri vrijednosti trajno izgubljeni", kaže redatelj Oliver Frljić o fenomenu kojim se bavi njegova predstava. On misli da se dogodila jedna vrsta urbanocida i da je taj fenomen zapravo kumovao ovakvom razvoju da je on bio sredstvo ratne mobilizacije u Srbiji početkom devedesetih. "U Hrvatskoj je bio prvi kulturni proizvod koji je došao iako su tada tržišta službeno bila zatvorena, danas ga sluša hrvatska mladež, nogometna reprezentacija, nove elite koje su se pojavile u ratu", objašnjava Frljić navodeći kako je činjenica da Željko Mitrović (vlasnik televizije Pink) sada pokušava ući na hrvatsko tržište, zapravo kupiti niz lokalnih hrvatskih postaja kako bi stvorio mrežu. "Ja mislim da se od turbo folka ne treba braniti cenzurama i zabranama, nego kroz različite institucije koje bi trebale raditi na tome da mladi imaju neki drugi sustav vrijednosti od ovoga koji propagira turbo folk“, poručuje Frljić.

Ksenofobije ima svugdje

Što se tiče austrijske publike, Frljić kaže da već iz ranjih iskustava zna da publika izvan Hrvatske, osim što podrobnije shvati fenomen turbo folka, često prepozna i vlastitu ksenofobiju prema ljudima s područja bivše Jugoslavije. Upućuje na činjenicu da su tim ljudima kroz ratove na prostoru bivše Jugoslavije neke stvari postale bliske. "Ljudi s tih prostora su bili prisiljeni na migracije, dio njih je došao i u Austriju, sreli su se sa drugom kulturom, a turbo folk je isto bio dio toga. I nekad kad igramo vani ta predstava potvrđuje neke stereotipe koji ljudi imaju o nama, ali mislim da ih negdje i suočava s vlastitom ksenofobijom i nekim unutrašnjim strahovima i po meni ona dobro funkcionira, čak i ako im nisu sve stvari do kraja jasne“, kaže Frljić.

"Turbo folk" Olivera Frljića na festivalu Wiener Festwochen našao se u okviru programa Generation Ex-Yu, gdje su se pored HNK Ivan Zajc bečkoj publici predstavile i produkcije beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju (Sanja Mitrović, "Will You Ever Be Happy Again"), Ateljea 212 (Milena Marković, "Šuma blista"), novosadskog Per.Art-a (Saša Asentić, "My private biopolitics"), te predstava „Bed and Breakfast, zu Gast bei Freunden“ Aleksandra Nikolića i instalacija „Europoly – The European Union Identity“ Dejana Kaluđerovića u festivalskoj produkciji.

Autor: Emir Numanović, Beč

Odg. ur.: D. Dragojević