Turska na putu u islamsku autokraciju

Neugodnost je sve veća, sumnje – također. Diletantski pokušaj puča u Turskoj je ugušen, bijes predsjednika Erdogana na njegove protivnike koje je proglasio neprijateljima, sve je veći. Erdogan u danima nakon puča ne zna za mjeru. A budući da ne samo što divlje udara oko sebe, već je očigledno bio i dobro pripremljen za puč, sve je više sumnji u ovaj pokušaj državnog udara. Nitko više ne govori o pobjedi ili čak trijumfu naroda i demokracije. Jer, neuspjeli puč je Erdoganu poslužio samo za jedan cilj: uklanjanje svih protivnika.

Bit će još uhićenja

U Turskoj je trenutno u tijeku noć dugih noževa. Više od 20.000 ljudi – sudaca, državnih odvjetnika, časnika – već su otpušteni ili čak uhićeni. Slutimo: uslijedit će i mnogi drugi – kako u medijima tako i na sveučilištima. Turska se s Erdoganom definitivno deformira u solističku autokraciju – uključujući i smrtnu kaznu. Što je navodno izraz volje naroda. Erdoganu nije potreban parlament – on iza sebe ima narod. Bar tako misli. Imami su u svakom slučaju na njegovoj strani. Ne može se isključiti mogućnost da se Ataturkova sekularna republika pretvori u Erdoganovu islamsku autokraciju. Za koju svakako nema mjesta u Europskoj uniji, a i njezino mjesto u NATO-u je problematično.

Puč sada izgleda kao farsa: zračne snage bombardiraju parlament, ali ne znaju naći put do predsjednikovog ljetovališta. Pučisti-diletanti su zauzeli državnu, ali ne i privatnu radioteleviziju. Nisu prekinuli putove komunikacije. Inscenirali su svoju pučističku operetu rano uvečer – kada Istanbul počinje praznovati vikend – umjesto u ranim jutarnjim satima dok grad spava. Puštaju predsjednika da leti iz svog ljetovališta u Istanbul, iako su navodno baš vođe zračnih snaga pokušale izvesti državni udar. A u Istanbulu predsjednika dočekuju njegovi ljudi. Pri tome obični vojnici-pučisti misle da sudjeluju u vojnoj vježbi. Tako izgleda vojni puč? Nezamislivo.

Rastanak od ideala sekularne Turske

Ne moramo se baviti teorijama zavjere. Ali, može li se zamisliti da, nakon više od dvanaest godina koje je Erdogan proveo na dužnostima premijera i predsjednika, među višim časnicima nema pripadnika AKP-a? Je li moguće da turska tajna služba nije znala za zavjeru? I zašto je Erdogan jutro nakon puča već imao popis od 3.000 sudaca koje treba otpustiti? Sve je to malo vjerojatno. Ali još uvijek ne znači da je on sam inscenirao puč. No, iskoristio ga je za obračun s kritičkim sucima i novinarima, sa svima koji se drže osnivačkog ideala sekularne Turske. Time što želi „očistiti“ svoju zemlju – tu postoji užasna analogija sa Staljinovim čistkama – on pokazuje da više nije demokrat koji se hoće pridržavati Ustava.

Quo vadis Turska? U ovom trenutku sve izgleda da put vodi u islamsku autokraciju Recepa Tayyipa Erdogana. Njegove fantazije o neograničenoj vlasti ne odnose se samo na unutarnju, već i na vanjsku politiku. On izaziva svoje saveznike, on izaziva čak i SAD. Amerikanci će smjeti i dalje koristiti vojnu bazu Indžirlik samo ako izruče njegovog smrtnog neprijatelja Gulena koji živi u američkom egzilu. Optužbe protiv Gulena nisu ničim dokazane. Ali Erdogan se osjeća snažno, moćno, svemoćno. Ne boji se nikoga – možda samo Putina, kojem se ispričao.