Turska Nada i naša Senada
26. lipnja 2019
Senada na arapskom znači sjaj. Devojčica kojoj su u Modriči roditelji 1953. podarili to sjajno ime imala je pred sobom veliku budućnost. Završila je kemijsku školu i otperjala za Beograd. Tamo je u dvadeset i drugoj godini snimila svoju prvu pjesmu.
Sjaj iz Modriče
„Na Drini ćuprija". Dobro, nije baš uobičajeno da narodnjačke početnice svojim pjesmama daju naziv po glavnim romanima književnih nobelovaca. Ako znamo da su tada o svemu odlučivali producenti, onda ova sjajna cura vjerojatno nije imala veliki utjecaj na ime prve pjesme koju će otpjevati. Uostalom, Bregović bi rekao da dvoje ljudi koji u različita vremena gledaju istu ćupriju mogu imati, nezavisno jedan od drugog, istu misao. Ivo Andrić iz Travnika i Senada iz Modriče. Baš tako je i Brega pisao stihove. Gledajući u gola ženska ramena pomislio bi isto što i mnogo prije njega Cohen u svojim stihovima, a čim ugleda snijeg, obuzele bi ga iste asocijacije kao rumunjskog pjesnika Staneskua. Nije to resavska škola već sličnost duha. Takvo je bilo vrijeme.
Osamdesetih se sjaj iz Modriče proširio Jugoslavijom. Stvorena je jedna od najvećih zvijezda narodnjaka – Nada Topčagić.
Jutro je, jutro je
Za ovu priliku moram se sjetiti bosanke kasabe s početka devedesetih. Megahit „Jutro je" treštao je iz svih kafana i i narodnjačkih kafića. Ljudi su u ekstazi dizali ruke s dramatičnim izrazom lica i pjevali za sirenskim jaukom iz preglasnog zvučnika:
Jutro je, jutro je
kad te nema bolje
da se nisam ni probudila
nema mesta na jastuku
koje nisam ljubila
željo moja, željo moja
željo moja
Otišao sam iz tog kraja i dugo nisam bio suočen s tom vrstom narodnjačke drame. Znam da je Nada i tokom devedesetih bila uspješna i popularna s obje strane Drine. Voljeli su je i ljudi sa šajkačama na Ibarskoj magistrali i ljudi koji su s vrpcama oko glave na kojima su bili zapisi na arapskom išli na liniju fronta. Nada, Brena, Zorica Brunclik i Šaban bili su njihovi zajednički olimpijski bogovi.
Tek kada sam prošle godine odslušao muzički repertoar jednog kafanskog benda iz Leskovca, shvatio sam da je onaj hit iz 1990. odavno postao evergrin koji pjevaju baš svi s podignutim rukama i sjajem u očima.
Klasika tranzicije
Takvo je vrijeme. Narodnjaci iz dvadesetog vijeka su postali starogradska klasika tranzicije.
Sve ovo pišem pod utiskom vijesti da je veća grupa Bošnjaka u Istanbulu proslavila pobjedu opozicijskog kandidata na lokalnim izborima pjevajući iz sveg glasa „Jutro je, jutro je…"
Što je dirljivo u ovome? Mladim Turcima bošnjačkog porijekla ne smeta ama baš ništa od onoga što ovdje i jedni i drugi i treći znaju zamjeriti – nije bilo prebrojavanja krvnih zrnaca pjevačice. To su radili neki naši ljudi u komentarima ispod tekstova o istanbulskoj proslavi. A u Istanbulu je bilo radosti zbog ostvarenog prava na politički izbor. Nadina ekavica je pri tome bila oblik vlastitog, a ne nešto što se imperativom narcizma malih razlika tretira kao tuđe.
Da je i nama zapjevati
Iz perspektive jednog istanbulskog slavlja možemo zaključiti da je ljudima iz Jildrin mahale blizak način na koji se vesele i tuguju ljudi u Leskovcu ili Modriči. Ali i da postoje Bošnjaci u raseljenju, dobar broj njih, koji nisu Erdoganovi sljedbenici.
To se sigurno neće svidjeti bošnjačkim Erdoganovcima na Balkanu. Oni obožavaju pseudosultansku maniru turskog predsjednika. Njegove drčne izjave i autokratske poteze.
Ali „Jutro je" pokazuje i jednu drukčiju, bošnjačku Tursku. Onu koja ne želi autokratskog babu već pristojnog, smjenjivog političara. Makar se turska nada zvala naša SeNada.
Možda nam to slavlje poručuje da od Stambola do Beča postoji još nada bez obzira na globalna i lokalna nepočinstva Putina, Orbana, Erdogana ili Trumpa, kao i na stabilokratsku vladavinu njihovih balkanskih kopija.
Samo, da je i nama još zapjevati na Terazijama, kod Sebilja, na Trgu Krajina ili makar na terasi nekog hotela u Podgorici. Sličnim povodom.