Turska ništa nije naučila iz sukoba s Kurdima

Kod najnovijeg vala nasilja u Turskoj nema razloga za simpatije za težnje tamošnjih Kurda. Tko autobuse gađa zapaljivim bombama, tko hladnokrvno uzima u obzir kako će u napadima poginuti i nedužni civili, tko ugrožava turistička mjesta – ne zaslužuje ni potporu ni odobravanje. To što rade takozvani Slobodarski jastrebovi Kurdistana, ta na sve spremna i odlučna skupina izvršitelja iz redova Radničke stranke Kurdistana, zabranjene u Njemačkoj i drugdje u Europi, čisti je terorizam.
Da se turska država pri tome služi svim raspoloživim sredstvima, kako bi obranila svoje građane, u ovom je kontekstu na prvi pogled razumljivo samo po sebi. No, ta sredstva moraju biti u skladu s načelima pravne države. Nužna je razboritost, obzir prema neupletenima i primjerenost sredstava u vojnim i policijskim akcijama. Što se toga tiče, turska si Vlada mora dozvoliti i kritičke primjedbe.

Skandalozno ponašanje premijera Erdogana

Novi val nasilja pokazuje da država ništa nije naučila iz 15-godišnje borbe protiv Radničke stranke Kurdistana – od 1984. pa do uhićenja njezinog vođe Abdullaha Öcalana 1999. Umjesto toga, Turska i dalje ponavlja iste, stare greške koje su joj već tada bile zakuhale kašu u obliku gospodarskih gubitaka u visini od nekoliko milijardi dolara i narušavanja imidža u inozemstvu – poglavito u Europi. A osim toga, naoko izrazito samovoljno protunasilje u suzbijanju kurdske pobune brojne mlade pripadnike tog naroda, lišene svake nade i izgleda za budućnost, samo tjera u ruke naoružanome kurdskom pokretu otpora.
Ono što si trenutno dopušta u Europi tako omiljeni turski premijer Recep Tayyip Erdogan pravi je skandal. Izjavom kako snage sigurnosti smiju provoditi akcije i protiv žena i djece, ako oni postanu «oružje terora», on proturječi svim europskim i međunarodnim vrijednostima i standardima. Turska kao zemlja koja teži članstvu u Europskoj uniji ne može si dozvoliti takve riječi, a pogotovo ne takva djela.

Država samo još više zaoštrava problem

Val nasilja koji je zahvatio čitavu zemlju ugušio je i nadu u zaokret politike glede takozvanoga kurdskog pitanja. Postoji bojazan da će, kao što je to bio slučaj i prije više od dva desetljeća, državni aparat svojom bezobzirnošću problem samo još više zaoštriti. K tome je turska Vlada proteklih godina relativnoga mira na zabačenim i gospodarski zaostalim kurdskim područjima propustila svaku priliku za promjenu kursa. Niti su slomljene feudalne strukture u istočnoj i jugoistočnoj Anatoliji, niti je oduzeta vlast tisućama kurdskih «čuvara sela», koji su se svojedobno obvezali na lojalnost državi i za to bili naoružani i plaćeni. Na planovima programa pomoći privatnim poduzetnicima, razvojne potpore i otvaranje novih radnih mjesta kao zamjene za nestanak «ratne industrije» do danas se skuplja prašina po uredima ministarstava u Ankari.
Najnoviji razvoj događaja i odgovori iz Ankare daju povoda strahovanju da će se mnogi Kurdi opet osjećati stavljenima pred odluku za ili protiv turske države. No, ako ta država reagira osjećajima i nacionalističkim parolama umjesto razumom i pravnim načelima, ne smije se čuditi ako prosvjedi urode nastankom malih ćelija pokreta otpora, a preko njih onda dođe i do povratka terorizma u zemlju.