„Turska traži prodor na Balkan“

DW: Turski predsjednik Erdogan u utorak (10. listopad) dolazi u Srbiju s delegacijom u kojoj je 150 poslovnih ljudi. To baš i nije uobičajeno.

Atilla Yesilada: Dozvolite da Vas ispravim: gospodin Erdogan često vodi mnogo biznismena na ovakva putovanja ako očekuje poboljšanja ekonomskih odnosa između određene zemlje i Turske. Balkan je jedan od primarnih ciljeva turske ekspanzije na dva načina. Prvo, imamo neootomanizam – znate, Turci žive u iluziji da ih njihove bivše kolonije poštuju pa da tamo mogu širiti posao i politički utjecaj. Drugo, postoji komplementarnost ekonomskih potreba.

Možete li to objasniti?

Mi možemo izvoziti jeftino u te zemlje i tamo graditi tvornice koje mogu proizvoditi jeftinije od turskih. U tom smislu su ekonomije komplementarne – mi imamo ono što njima treba, a oni imaju potencijal da od nas kupuju i proizvode. Slično je urađeno u Makedoniji, Albaniji i BiH pa mislim da takav utjecaj gospodin Erdogan želi proširiti i na Srbiju.

Ulagači u Srbiji imaju, iz njihovog ugla, neslućene mogućnosti. Dobivaju mnogo novca za svako radno mjesto, a slično subvencije daju i susjedne zemlje. Koliku ulogu to igra?

Nikakvu za gospodina Erdogana, ali veliku za turske biznismene. Troškovi zarada su u Turskoj nevjerojatno visoki, a ekonomski rast je u zastoju pa poslodavci gledaju kako bi se razvili preko granica, da jeftino proizvode i izvoze na tržište EU-a. Kao što znate, proces za prijem Turske u EU je praktično mrtav. Dramatična je prednost za tursku privredu ako otvara pogone u zemljama koje su bliže EU-u ili su čak članice. A ako te zemlje subvencioniraju otvaranje radnih mjesta – još bolje za Tursku. Vjerojatno je to jedan od razloga što mnogi biznismeni žele putovati s Erdoganom u Srbiju.

Rekli ste da je glavni cilj Turske tržište EU-a. Traži li se, međutim, na Balkanu i novo tržište s obzirom na trenutne odnose s Njemačkom i EU-om?

Turska službena pozicija je da je zaoštravanje odnosa s Njemačkom bilo posljedica predizborne kampanje u Njemačkoj. Ali ja mislim da mnogi u Ankari shvaćaju da je konflikt s Berlinom ipak dublji. Postoji opravdani strah da bi mogle uslijediti gospodarske sankcije koje će utjecati na trgovinu i investicije. Turska uvijek traži nova tržišta jer domaća potražnja zapinje.

Ključna riječ u turskoj ekonomiji ove godine je – izvoz. On je ove godine povećan za 13 posto. Novi ekonomski program Vlade predviđa da privreda godišnje raste 5,5 posto realno do 2020. Kako bi se taj cilj dostigao vrlo je važno da se zadrži trend pojačanog izvoza. Naravno, Balkan je i u tom smislu zanimljivo tržište. Dakle ne samo Bliski istok i EU, već i Balkan i Afrika moraju biti stupovi na kojima raste turski izvoz.

Već ste spominjali politiku… teži li Turska kroz privredu i političkom utjecaju na Balkanu?

Ne samo kroz privredu, nego Turska kapitalizira svoje islamsko nasljeđe kako bi povećala svoj utjecaj – naravno, ne u Srbiji koja je pravoslavna. To sve zajedno bih nazvao mekom moći koja dobro radi u Albaniji i BiH. Tamo Turska šalje imame, a ima utjecaj i kroz dobrotvorne zaklade. Jasno, Turska uz Rusiju želi postati i veliki igrač na Balkanu.

Prije svega, Ankara brine za stabilnost tog prostora. Drugo, vlast AKP – a sa time se ja ne slažem – misli da bi EU srednjoročno mogla postati više takmac nego partner, a da će Balkan biti jedno od igrališta na kojem će se odmjeravati snage. Dok EU nudi perspektivu integracije i pristupa, Turska želi da stavi nešto konkretno na stol kako bi se balkanske zemlje orijentirale prema Turskoj prije nego prema EU.

Kažete da ne vidite da ta dva utjecaja nužno moraju biti suprotstavljena?

Upravo tako. Ne mora to biti neprijateljsko rivalstvo već prije trka u ponudama. Jasno, EU nudi više demokratske standarde, stazu ka bržem društvenom razvoju kroz pregovaračka poglavlja koja oslikavaju tekovine EU, i pristup zajedničkom tržištu. Turska čini što može, a možemo recimo na polju investicija u infrastrukturu – imamo sposobne graditelje koji mogu graditi jeftino jer su učili posao u teškim zemljama kao što su Kazahstan, Turkmenistan, Irak ili Libija.

Turski biznis će se širiti na onim poljima na kojima balkanskim zemljama manjka investicija kao što su proizvodnja tekstila, namještaja, kožne galanterije... Dakle polja s niskim ili srednjim viškom vrijednosti koja zahtijevaju veliki udio ljudskog rada. To su industrije u kojima balkanske zemlje mogu odmah u puni zamah i mogu postati izvozna baza turskih kompanija.

Erdogan se vjerojatno može odlično razumjeti s balkanskim čelnicima. Recimo s Vučićem, obojica su na neki način autokrati.

To je također točno. Turska očito ima problem s demokratskim zemljama kao što se vidi u odnosima s Njemačkom, Nizozemskom, Austrijom i zapravo gotovo svim zemljama EU. U Sjedinjenim Državama nemamo velikih problema s Trumpom, ali su Kongres i pravosuđe druga priča. Ali dozvolite da ukažem na moguće zamke: neotomanizam je, kao što sam rekao, san. Nikada nisam vidio da je kolonijalna sila dočekana otvorenih ruku u bivšoj koloniji. To Turskoj svakako nije uspjelo na Bliskom istoku.

Ne mislim ni da na Balkanu postoji veliki entuzijazam za tursku ekspanziju. Srbija je nacionalistička koliko i Turska, a rane rata u Bosni nisu zarasle kako treba. Na psihološkoj razini je približavanje moguće, ali je pod znakom pitanja hoće li turske kompanije lagano prodrijeti u Srbiju. Podsjetit ću da Turska ima slične prednosti u ekonomskom pogledu u odnosu na Grčku, ali se ekspanzija na to tržište nikada nije dogodila jer grčko društvo ima zadršku prema Turskoj, kao što i mi imamo zadršku prema njima.

Također, turska meka moć o kojoj sam govorio na Balkanu nailazi na umjereniju tradiciju islama. Ima prigovora da Turska pokušava politizirati muslimane na Balkanu. Tamo se mora oprezno prići. Jasno da do sada turski napori nisu pretjerano urodili plodom. Recimo u Iraku vidimo drugačije rezultate – Turska je prvi izvoznik u irački Kurdistan. U subsaharskoj Africi brojke pokazuju značajan rast izvoza. Azerbajdžan je pouzdan partner iz očitih razloga, ali nismo načinili prodor na Balkanu. Možda i zato jer je Balkan siromašan i potrebno je mnogo investicija prije nego što se ubere profit.

*Doktor Atilla Yesilada, 1961, je istambulski ekonomista i jedan od vodećih ekonomskih i političkih komentatora u Turskoj. Suosnivač je portala Istanbul Analytics i suradnik njujorške konzultantske kuće Global Source Partners. Predavao je na više američkih sveučilišta.