Migrantska politika u krizi

Europa je tvrđava i tvrđava će rupe u svojim bedemima manje ili više djelotvorno zatvoriti. To organizacije za zaštitu izbjeglica i brojni ljudi dobre volje u Europskoj uniji mogu kritizirati, ali ministri unutarnjih poslova Unije, koji se redovno bave ilegalnim migracijama odavno, doduše suzdržano ali ipak, kažu: velika većina građana 28 zemalja članica je protiv još većeg broja migranta i izbjeglica.

S obzirom na dalji rast broja migranta koji preko mora žele doći na Lamepdusu ili željeznicom za Rosenheim ili kampirati pored ulaza u Europski tunel u Calaisu, on svojim glasačima ne može objasniti da EU ne uspijeva spriječiti ilegalno useljavanje, rekao je jedan ministar koji nije želio biti imenovan. No ova izjava u najkraćim crtama opisuje raspoloženje kada je riječ o ovoj temi bez obzira odgovara li ono činjenicama ili ne. Zbog toga se upravo ministri unutarnjih poslova EU-a i nadležni povjerenik ne trude olakšati ilegalno useljavanje u Europu, već se koncentriraju na bolju zaštitu granica, obranu od ilegalnog ulaska u zemlju bilo vodenim, bilo kopnenim putem, a prije svega u zračnim lukama. Utvrda Europa se nadograđuje. I to već gotovo 20 godina.

Dogradnja utvrde napreduje

Nakon ukidanja kontrola putovnica na granicama između najvećeg broja članica EU-a, većina zemalja je logično postupno pojačavala vanjske granice. To se u nekim slučajevima manifestiralo u vidljivim žicama na granici, poput Španjolske, Grčke, Bugarske ili odnedavno Mađarske. No to se prije svega događa zahvaljujući zajedničkom elektronskom nadzoru granica, kontroli ulaska i izlaska iz zemlje, registriranju svih putnika s vizama i službenom obradom svih podnositelja zahtjeva za azil. EU je u protekle dvije godine uspostavila dvije nove službe, Agenciju za zaštitu granica Frontex, sa sjedištem u Varšavi i Službu za azil EASO na Malti.

U velikim bazama podataka o onima koji ulaze i izlaze iz određene zemlje bivaju prikupljeni podaci poput otisaka prstiju i biometrijskih podataka o vlasnicima viza i podnositeljima zahtjeva za azil sve više i više su usklađene s drugim bazama podataka o počiniteljima krivičnih djela ili osumnjičenima za terorizam. Više istodobnih zahtjeva za azil, lažirane putovnice ili vize tako bivaju lako razotkriveni. Graničari se obrazuju na europskoj razini, raspolažu infra-crvenim kamerama i imaju pristup satelitskim snimcima. I to je dio željenog mentaliteta tvrđave.

Nemiri unutar dvorca

No sustavi još uvijek nisu potpuno funkcionalni. Neke države potkopavaju predviđeni način djelovanja. Grčka, Italija ili Mađarska su primjeri koji ne žele ili nisu u stanju obuhvatiti ilegalne useljenike i uredno registrirati podnositelje zahtjeva za azil. Umjesto toga migranti iz južnih zemalja, u koje stižu, putuju dalje ka Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji ili Švedskoj. To vodi do nemira unutar tvrđave jer time enormno raste broj migranta i izbjeglica u Njemačkoj, kako se stalno žali njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere.

Reakcije su jasne: brojne države, koje u međuvremenu primaju veliki broj izbjeglica, žele promijeniti pravila. Umjesto kao što su do sada obavezu prema izbjeglicama imale države u koje izbjeglice stižu, sustav koji se oslanja na kvote i raspodjelu bi se trebao pobrinuti za to da svih 28 zemalja-članica prime pravedan udio izbjeglica koje dolaze iz ekonomskih ili ratnih razloga. Dosadašnji sustav, koji nosi ime irskog grada Dublina, trebao bi biti promijenjen nečim novim. "Dublinska pravila" su donesena prije 25 godina kako bi se ostvarila sigurnost tvrđave Europe na njenim vanjskim granicama. Sve se odvija na osnovu njemačkog koncepta "sigurne treće države" na osnovu kojeg se ne mora primati podnositelje zahtjeva za azil koji iz tih zemalja dolaze u Njemačku.

Ipak broj migranta u Sredozemlju je u međuvremenu toliko velik da se sustav suočava s prijetnjom da kolabira. EU je u proteklih 20 godina također pokušala kontrolu granica na vanjskim pozicijama prebaciti na tzv. tranzitne države.

S Libijom je postojao ugovor o prekidu izbjegličke ruta iz Afrike što je, barem iz ugla Europljana, dobro funkcioniralo. No otkada je libijski diktator Muamer al-Gadafi, koji je za svoje zasluge znatno kasirao, prošlost, ovaj dogovor više ne funkcionira. Ovakve vrste dogovora još djeluju na primjeru Maroka koji je gotovo prekinuo izbjegličku rutu prema Španjolskoj.

S Turskom, preko koje u međuvremenu prolazi glavna ruta za migrante, se godinama pregovara ali za sada bez vidnog napretka. Zbog toga su Grčka i Bugarska postavile žicu kako bi se zatvorile granice prema Turskoj. Efekt je naravno taj da migranti sada pojačano pokušavaju umjesto preko kopna Grčke domoći preko mora. Brojni također u Istambulu sjedaju u zrakoplov u smjeru EU-a.

Istraživači koji se bave migracijama, kao i visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda upozoravaju na to da izgradnja tvrđave neće smanjiti kretanje migranta, nego da će ih samo preusmjeriti. To je odavno prepoznala i Europska unija. U njenoj godišnjoj "analizi rizika" Agencija za zaštitu granica Frontex sama piše da će se broj ljudi koji narednih godina žele doći u Europu dodatno povećati. Razlozi bijega, primjerice kao rat u Siriji, diktatura u Eriteriji ili siromaštvo u brojnim dijelovima Afrike, nepostojanje perspektive na Kosovu, će prema izvještaju Frontexa do daljnjega ostati.

Ove prognoze su ministri unutarnjih poslova EU stalno ignorirali. Oni su se koncentrirali na dogradnju tvrđave, ali se nisu pripremili na prijem sve većeg broja ljudi. Drugačije su se ne mogu objasniti okolnosti u Calaisu ili na Kosu ili šatorska naselja za izbjeglice u njemačkim gradovima. Sada je vrijeme da se unutar tvrđave počne brinuti za sve više onih koji dolaze.

Ponovo uspostavljanje malih tvrđava i međusobnih granica?

A budućnost? Useljenička politika, dodjela azila i prijem izbjeglica ostaju i dalje u suverenoj kompetenciji država članica. Svatko će paziti na to da primi što je manje izbjeglica. Razlika između država će biti još veća. Tonovi koji su neprijateljski prema migrantima u Danskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Mađarskoj i na drugim mjestima bit će oštriji, što pritisak bude veći. Napadi na izbjegličke prihvatne centre u Njemačkoj su loši, ali s obzirom na cijelu situaciju nisu iznenađenje.

Ugrožena tvrđava bi mogla prema unutra reagirati konfliktima između država članica. Pokušaja za to je bilo i ima ih već. Danska je prije nekoliko godina pokušala vratiti pojačane kontrole na granici prema Njemačkoj. Francuska je u jednom trenutku bila zatvorila svoju granicu prema Italiji. Velika Britanija prebacuje Francuskoj da nedovoljno štiti pristup Europskom tunelu u Calaisu. Italija optužuje istočnoeuropske članice EU-a za manjak solidarnosti jer primaju relativno malo migranta.

Ako se pritisak u budućnosti poveća moglo bi svakako doći do toga da se države ponovo podsjete na svoj suverenitet na granicama i da ponovo budu željele čuvati svoju vlastitu tvrđavu. Sloboda kretanja bez kontrole ljudi u državama tzv. Šengenske zone mogla bi doći u opasnost. To je upozorio i njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere. Hoće li pitanje migracije, bez obzira na sve socijalne probleme, postati politički eksploziv za EU?