Benjamin pobjeđuje - ali koji?

Neizvjesnost je pratila čitavu predizbornu kampanju. To se vidjelo već i po definicijama političkih tabora. Oko Netanjahuove stranke Likud su se okupile manje nacionalističke stranke ili one s vjerskim predznakom. Da bi postale koalicijski partner Likuda, one bi morale preći prag od 3,25 posto. Isto važi i za protivnike. I nova Plavo-bijela stranka, koju Netanjahu demonizira kao „lijevu opasnost", neće moći vladati bez partnera, ali većina njih se isto tako bori s izbornim pragom.

Konačni odnos snaga u Knesetu, koji sveukupno ima 120 zastupničkih mjesta, zavisiti će upravo od uspjeha malih stranaka, jer će mandati onih koji ne uspiju preći prag biti dodijeljeni drugima. A dvije izraelsko-arapske stranke koje su u Knesetu ne dolaze u obzir kao koalicioni partneri za Plavo-bijele. To najbolje pokazuje koliko se ta straka koju je osnovao bivši šef Glavnog stožera Benjamin Gantz malo razlikuje od Likuda.

Prave političke i ideološke razlike tokom predizborne kampanje nisu ozbiljno ni tematizirane. Netanjahu se podsmjehivao konkurenciji i etiketirao je kao opasnost za Izrael. Tako je o Gantzu pričao da je Iran uspio doprijeti do sadržaja njegovog mobilnog telefona, te je tako došao do informacija tajnih službi.

Podrška iz Washingtona

Netanjahu se istovremeno rado prikazivao kao državnik koji ravnopravno surađuje s velikima, i u Moskvi i Washingtonu, i stvarao je utisak da je baš zbog toga njegovoj zemlji dobro. Posebno mu je išlo na ruku ponašanje predsjednika SAD Donalda Trumpa koji već duže vrijeme svoju politiku prema Iranu koordinira s Natanjahuom. Osim toga, on  je izašao Netanjahuu u susret i premještanjem veleposlanstva SAD iz Tel Aviva u Jeruzalem, a točno pred početak predizborne kampanje je najavio da će Washington priznati izraelsku aneksiju Golanske visoravni okupirane 1967.

U međuvremenu je Netanjahu najavio da će u slučaju pobjede na izborima anektirati i bar neke dijelove okupirane Zapadne obale. Kao i aneksija Golanske visoravni, i to bi bila povreda međunarodnog prava. Ali zašto bi se Netanjahua oko toga osobito uzbuđivao - pa on ima veliku podršku Washingtona.

U tom pogledu, ni Plavo-bijeli nisu osobito protestirali. Oni su priopćili da, jednako kao i Netanjahu, neće uklanjati židovska naselja sa Zapadne obale, ali i da ipak ne planiraju aneksiju. Ona bi svakako bila kraj dosadašnje ideje o mirovnom rešenju. Dnevnik Haaretz čak govori o „sahrani rješenja u vidu dvije države". Sve to bi imalo nesagledive posljedice, i to ne samo za Bliski istok.