U njemačkoj službeno zavladala pravopisna zbrka

Činjenica da su te dvije pokrajine prijelazno razdoblje u kojemu je dopuštena uporaba starog i novog pravopisa produljile za godinu dana najbolje govori o nezadovoljstvu i golemoj svađi što ih je izazvala jezična reforma. Zbog toga su neki njezini dijelovi već poništeni, ponovno su uvedena stara pravila pisanja, a pojedina poglavlja tek bi trebala biti dorađena. Što je nakon svih tih preobražaja od pravopisne reforme na kraju preostalo i s kakvim posljedicama na jezičnu praksu?

Devedesete godine predstavljaju višestruku prekretnicu u životu mladoga Zagrepčanina Valentina Širole: doseljenje u njemačko Porajnje, nepoznato okruženje, novi prijatelji, strani jezik, a s njim i početak teškoga i dugačkog puta do ispravnog pisanja. „Kada sam prije dvanaest godina, kao osmogodišnji dečko, došao u Njemačku i ovdje krenuo u školu, morao sam učiti stari pravopis. Za vrijeme gimnazije, u devetom razredu, učio sam novi pravopis, a sada studiram i svoj diplomski rad ću napisati po nekoj trećoj verziji koja će tek ovih dana stupiti na snagu.“

Čin političke tvrdoglavosti

Valentinovu jezičnu sudbinu u zemljama njemačkoga govornog pod­ručja dijele milijuni sudionika obrazovnog sustava na svim njegovim razinama – od đaka prvaka do sveučilišnog profesora – ali i zaposlenici u državnim službama te javni sektor. Uz spomenute iznimke svi su oni od početka kolovoza obvezatni primjenjivati novi pravopis. Time je okončano sedmogodišnje prijelazno razdoblje, u kojemu su nakon usvajanja pravopisne reforme i njezina postupnog uvođenja u javnu uporabu istodobno važila stara i nova jezična pravila. Novi njemački pravopis stupio je na snagu unatoč brojnim upozorenjima stručnjaka na njegove nedosljednosti i nedorečenosti – takoreći kao čin političke tvrdoglavosti: „Rečeno mi je da svi ministri kulture upuštanje u reformu odreda smatraju pogreškom te da je njena provedba sada još samo pitanje prestiža“, napominje profesor Theodor Ickler iz Vijeća za njemački pravopis, koje je od lani zadužen za reviziju novih pravila, dakle svojevrsnu „reformu reforme“.

Usvajanje reforme pravopisa, koja je u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Lihtenštajnu dogovorena još 1996. godine, danas možda i ne bi bilo tako teško, da se oko nje od samoga početka nisu lomila koplja. Novih pravila odmah se odreklo stotinjak uglednih njemačkih književnika. Tužbama Ustavnom sudu pridružili su im se nezadovoljni roditelji. Neke novine poput „Frankfurter Allgemeine“ posve ignoriraju novi pravopis, a protiv njegova nametanja u pojedinim saveznim pokrajinama predstoje ili su već održani javni referendumi. Dvojbi ima i među nadležnim političarima: „Cezure su tu i tamo nužne kako bi se normirao službeni jezik te da bismo ostali razumljivi jedni drugima, no više od toga doista nije potrebno. Ponekad me spopadne tmurna pomisao kako smo s reformom od početka malo pretjerali“, priznaje ministar za kulturu u pokrajini Sachsen-Anhalt Jan-Hendrick Olbertz.

„Mirovni plan“ Vijeća za pravopis

Nove odrednice u svezi s pisanjem velikog i malog početnog slova te odnosom glasova i slova uglavnom su neprijeporne i u međuvremenu su se uvriježile pa od danas vrijede bez ograničenja. Glede pravila za sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, rastavljanja riječi na kraju retka i rečeničnih odnosno pravopisnih znakova stručna javnost, cehovske udruge i zainteresirani pojedinci i dalje se žestoko spore pa njihova primjena ni ubuduće nije obvezujuća. Kako bi okončali taj „jezični rat“, resorni ministri tek su nedavno usvojili prijedlog prema kojemu bi se većina reformom rastavljenih riječi ipak – kao do sada – pisala sastavljeno, što ga je izradilo Vijeće za njemački pravopis.

To stručno povjerenstvo osnovano je prije nepunih godinu dana na poticaj šefova vlada njemačkih pokrajina sa zadaćom dorade spornih pravila sukladno jezičnoj praksi. Svoj posao ono će proširiti i na ostala sporna poglavlja pravopisa, čime bi taj pravilnik dobio svoj konačni, obvezujući oblik. Trenutno stanje posvemašnje nedorečenosti i njegove posljedice na jezičnu nastavu vrlo je otvoreno kritizirao i predsjednik Njemačke udruge učitelja Josef Kraus: „Cijela stvar je nedovršena. Ono što me smeta s obzirom na rad u školama jest osjećaj da nam opet predstoje novine, da ništa nije konačno te da učenicima moramo reći kako su dogodine ponovno moguće izmjene dijelova pravopisa. Zacijelo bi bilo mnogo bolje da smo Vijeću za pravopis dali vremena da dosljedno i solidno obavi svoj posao i rok produljili za godinu dana do 1. kolovoza 2006.“

Stoga će u nastavi do daljnjega vladati princip pravopisne snoš­ljivosti, najavljuje Kraus, pa učitelji sporne slučajeve ni ubuduće neće ispravljati kao pogreške. Bilo bi to – najblaže rečeno – nepravedno u zemlji u kojoj pravopisni rječnici i jezični priručnici zadnjih godina stvaraju zabunu, umjesto da je otklone, a jednog od svojih najuzoritijih učenika i studenata s početka ove priče na pitanje „Koliko je siguran u primjeni novog pravopisa?“ stjecaj okolnosti prisiljava na odgovor: „Pa i nisam baš siguran, zato jer ne poznajem sve detalje novog pravopisa. Ne znam što će sada vrijediti, a što neće. Izgubljen sam u cijeloj toj zbrci.“