U pravilu, kriv je bio netko drugi

Na oko 500 stranica memoara "Decision Points" (Trenuci odluka), bivši američki predsjednik je bio spreman priznati i greške svoje vlade: Saddam Hussein nije imao oružje za masovno uništavanje, da je bila iluzija kako će rat u Iraku trajati kratko, da se previše dugo čekalo sa slanjem pomoći nakon uragana Kathrina, koji je devastirao New Orleans i mnoga druga naselja.

Morao sam vjerovati drugima

Ali u pravilu, kriv je bio netko drugi. Tako i za dopuštenje da mučenja, takozvani "waterboarding" gdje zatočenik mora dobiti dojam da se davi pod vodom, američki predsjednik je izjavio: "Odvjetnici su mi rekli da je to legalno i da ne spada pod zakon koji zabranjuje mučenje. Ja nisam odvjetnik, ali moram imati povjerenja u sudove ljudi oko mene - i to i činim." Opravdava se i činjenicom kako su informacije dobivene mučenjem "spasile mnoge živote" i kako je njegova zadaća bila štititi Ameriku - "što sam i činio".

Kod zaštite unesrećenih u New Orleansu je pak bila kriva guvernerka američke savezne države Louisiane, Kathleen Blanco. Bush piše kako je guvernerku tjerao da prihvati pomoć savezne vlade, "ali je ona oklijevala". Zato su ljudi, odsječeni od svijeta vodenom masom, morali danima čekati na pomoć. Pri tome je gotovo 1.500 osoba izgubilo živote.

"Halo, halo, ovdje predsjednik"

U mnogo drugih slučajeva, uključujući i poznati nestanak američkog predsjednika na sam dan terorističkog napada 11. rujna 2001. kriv nije bio netko drugi - nego tehnika. Bivši američki predsjednik se žali kako su sredstva komunikacije u predsjedničkom zrakoplovu bila užasna i zastarjela. Satelitskog programa uopće nije bilo, a i televizijski prijenos je stalno nestajao. Telefonski razgovor sa najbližim suradnicima je bio stalno prekidan i "jedva sam ih mogao razumjeti". Povrh toga je - kao i mnogi, nakon prvog aviona mislio kako je riječ o nesreći i tek je nakon pada trećeg aviona definitivno shvatio kako je Amerika napadnuta.

I na nešto zanimljivijim stranicama svojih iskustava s državnicima drugih zemalja, opet ispada da su mnogi od njih razočarali bivšeg stanovnika Bijele kuće. Tu je i ruski predsjednik Putin, i francuski Chirac, ali prije svega je razočaran tadašnjim njemačkim kancelarom Schröderom.

Iskustva s Nijemcima

Bush piše kako ga je kancelar uvjeravao da će Njemačka biti na strani Amerike i u Iraku, baš kao što je već bila u misiji u Afganistanu da bi samo nekoliko tjedana kasnije privlačio birače u zemlji tvrdeći kako se neće upuštati u "avanturu" američkog predsjednika. Gotovo smjesta po izlasku Bushovih sjećanja je stigao demanti bivšeg kancelara koji tvrdi kako "Bush ne govori istinu" i kako je izrazio podršku "samo ako Irak doista posjeduje oružje za masovno uništavanje".

U Bushovoj knjizi je daleko bolje prošla sadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel koju je smatrao "najbližom prijateljicom" na međunarodnoj pozornici. Iako je bio fasciniran njezinim sjećanjima iz života u bivšem DDR-u, Bush piše i kako se nije uvijek slagao s njezinim mišljenjem. Tako se sjeća summita G-8 u Heiligendammu gdje je njemačkoj kancelarki, na njezino zagovaranje zaštite klime, odgovorio da je državnicima, umjesto da se bave nečim što će biti za 50 godina, bolje da učine nešto za ljude koji danas umiru od malarije i AIDS-a.

"Mirno spavam"

Sve u svemu, u knjizi sjećanja George Busha mlađeg iz vremena dok je bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, nema osobito mnogo novih spoznaja o tadašnjim događajima, a još manje žaljenja za potezima koje je učinio. Niti u osnivanju logora Guantanamo Bush ne nalazi ničeg lošeg, a on osobno "svakog dana mirno spava". Bush je nakon objavljivanja knjige svojih sjećanja započeo turneju na kojoj je predstavlja. O ukupnom zbiru svog predsjednikovanja još uvijek se nada da će "biti smatrano uspješnim. Kada se to bude odlučivalo, ja ću biti već odavno mrtav. Ali mirne savjesti mogu reći da sam dao sve od sebe, da volim Ameriku i da je bila čast služiti joj."

Autorica: C. Bergmann (aš)

Odg. urednik: Anto Janković