Udbini kosturi u SDP-ovom ormaru

Samo 2 dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju parlamentarna je većina u Hrvatskoj zakonskim izmjenama onemogućila primjenu europskog uhidbenog naloga na slučajeve zločina počinjenih prije kolovoza 2002. godine. Time je onemogućeno i izručenje Josipa Perkovića, nekadašnjeg visoko pozicioniranog dužnosnika jugoslavenske "Službe državne bezbednosti", u narodu poznate kao Udba, komunističke tajne policije koja je bila strah i trepet hrvatske emigracije i takozvanih unutarnjih neprijatelja Jugoslavije. Ova zloglasna organizacija je organizirala niz ubojstava hrvatskih emigranata diljem svijeta pa tako i ono u Gornjoj Bavarskoj kada je u srpnju 1983. godine ubijen odbjegli poduzetnik Stjepan Đureković. Za Perkovićem je zbog toga njemačko pravosuđe raspisalo međunarodnu tjeralicu još 2009. godine, no on i dalje nesmetano živi u Zagrebu.

Na oštro negodovanje oporbe, ali i hrvatske javnosti, vladajući SDP je ovaj potez opravdao zaštitom sudionika Domovinskog rata koji bi, navodno, bili proganjani „temeljem univerzalne jurisdikcije“. Premijer Zoran Milanović je u oštrom obračunu s oporbom ponudio izlaz u obliku ustavnih promjena kojima bi se ukinula zastara za politički motivirana ubojstva, a onemogućavanjem izručivanja istovremeno osiguralo da tajne koje nose nekadašnji udbaši nikada ne napuste hrvatske sudnice i teritorij.

Žrtva ugrozila karijeru predsjednika Jugoslavije?

No tko je bio Đureković i zbog čega je bio opasan? Istraživački novinar Željko Peratović u razgovoru za Deutsche Welle kaže da je on prije svega bio opasnost za karijeru političara Mike Špiljka, u doba ubojstva kandidata za predsjednika Jugoslavije. Bilo je to vrijeme rotirajućeg predsjedavanja kada je svaka republika davala predsjednika na mandat. Krajem 1983. godine je bio red na Špiljka. Istovremeno se istraživala korupcijska afera u Industriji nafte (INA) u koju je manjim dijelom, priča naš sugovornik, bio uključen i Đureković, ali većim dijelom sin Mike Špiljka – Vanja. „Đureković je trebao svjedočiti u tom postupku. Mika Špiljak se pobojao da će mu karijera na taj način, zbog sina umiješanog u najveći jugoslavenski korupcijski skandal, biti završena. Izvan protokola je izdana naredba za Đurekovićevo ubojstvo“, priča Peratović i dodaje da prema svim dosadašnjim svjedočenjima bivših djelatnika Udbe, Đurekovića se u njenim dosjeima nije vodio kao terorista. „On nije bio ni klasičan politički disident ili emigrant. Nakon njegovog ubojstva Špiljak je postao predsjednik Jugoslavije, a Zdravko Mustač, koji je bio šef hrvatske Udbe je postao šef savezne, dok je Josip Perković postao šefom republičke Udbe.“.

Povjesničar dr. Ivo Banac, nekadašnji emigrant u Sjedinjene Države, za Deutsche Welle tvrdi da nema hrvatskog građanina koji je stariji od 30 godina, a da ne zna što je bila Udba, kako je funkcionirala i što je bila svrha te političke policije. „Prosječno obaviještena publika ne može znati sve detalje. Udba je bila ključna ustanova u komunističkom totalitarnom sustavu. Bila je to partija koja je nadgledala partiju“, objašnjava Banac dodajući da je ona kontrolirala društvo putem medija, svih javnih kanala i široke mreže obavještajaca

Perković, čuvar Tuđmanovih i Šuškovih tajni?

Slučaj Perković je, naizgled, vrlo jednostavan, pa je stoga čudnije što hrvatske vlasti čine sve kako bi spriječile izručenje obavještajca za kojim je izdan europski uhidbeni nalog. No sporni je zakon, uz Perkovića, zaštitio i nekoliko silovatelja i pedofila čije izručenje traži Slovenija. Tjeralice su izdale i Austrija i Italija. „Koliko god nas iz Vlade uvjeravali da nije tako, jasno je da je taj zakon donesen zbog Perkovića i zbog njega su spriječena izručenja drugih 'klasičnih' kriminalaca koji u Hrvatskoj sada imaju sigurno utočište“, misli novinar Peratović i demantira navod iz vlade prema kojima se Perkovića ionako ne bi moglo izručiti Njemačkoj zbog zastare. „Nedavno je jedan muškarac iz Zadra bio terećen za provale u zlatarnice u Njemačkoj. U Hrvatskoj bi za to nedjelo nastupila zastara, no izručen je Njemačkoj, jer u njoj nije nastupila zastara.“.

Sve su glasnija i nagađanja kako bi Perković mogao izdati tajne koje ga povezuju i s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom, čiji je Perković bio pomoćnik. Bilo je to vrijeme u kojem je Perković organizirao i vodio tajnu službu nove hrvatske države.

I naš sugovornik Peratović podsjeća da je Perković putem jednog dnevnog lista dao naslutiti koliko zna o mnogim važnim ljudima u Hrvatskoj: „O onima koji su sudjelovali u uvozu oružja i naprosto se obogatili, a sad su tajkuni ili još imaju bitan politički utjecaj.“ Uz to, upozorava ovaj istraživački novinar, neki ljudi iz vrha vladajućeg SDP-a su bili suradnici Špiljka u to vrijeme ili su bili povezani na neki način s njime. „Postoji i utjecaj predsjednika Ive Josipovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić koji nisu otvoreno zaštitili Perkovića, ali zna se da su mu skloni. Uostalom, predsjednik zapošljava Perkovićevog sina na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost“, tvrdi Peratović. Kaže, oni su utjecali na premijera Milanovića koji se upustio u avanturu promjene zakona. U tome su ga, smatra, ohrabrili i neki međunarodni krugovi neskloni Lisabonskom ugovoru. Pri tome navodi Veliku Britaniju, dok za Milanovića kaže da želi „dokazivati da su u Europi svi jednaki i testirati Europsku komisiju“.

Nevidljive niti i anestezirana javnost

„Ne mogu znati što postoji ispod žita, ali mogu naslutiti. Ovo što se dogodilo nije racionalno“, kaže povjesničar Banac. Zaključuje da postoji mreža koja još uvijek operira i, kako kaže, brani interese starih drugova koji su još uvijek prisutni. „Ako nisu politički djelatni, onda barem ne žele da se o njihovoj prošlosti razgovara, ni pred sudom, ni na koji drugi način. Riječ je o nevidljivim nitima. Vrijeme je da se toga riješimo“, misli ovaj povjesničar koji nade polaže u „pritisak sa zapada“ zbog kojeg se ipak događaju mali pomaci. Dokaz tomu vidi u činjenici da se prvi put, kao rezultat akcije unutar jednog vladinog odbora, komemoriraju žrtve komunističkog i ustaško-fašističkog režima; u Jadovnu i na Jazovki. „To je mali korak koji osvještava naš narod da su komunizam i fašizam jednaka zla. Ne može se o jednom govoriti relativno pozitivno, a o drugom posve negativno. Međusobne veze i opiranje demokratskom poretku ih čine dvama obrazima istog načina razmišljanja“, kaže dr. Banac.

Dio građana, kaže novinar Peratović, ne razumije o čemu se radi, jer se radi o novoj vrsti slučajeva koji nisu izravno vezani na Domovinski rat poput nekadašnjih zahtjeva za izručenjem ratnih generala Međunarodnom sudu u Hagu. „Perković je do sada bio u zavjetrini, daleko od javnosti. Vlast mu je napravila medvjeđu uslugu jer je sve više ljudi upoznato s tim mračnim dijelom hrvatske prošlosti, ali i s tim da je Hrvatska postala neautentična u europskim odnosima kao najmlađa članica EU.“ Peratović tvrdi da samo članovi vladajuće stranke podržavaju navodno suverenistički potez Milanovićeve vlade, no da je većina građana Hrvatske za izručenje jer ne vidi razlog protiv ili opasnost za nacionalne interese. „Osim toga, Perković neće biti ni pitan na njemačkom sudu o događajima iz Domovinskog rata. Sudit će mu se isključivo za Đurekovićevo ubojstvo pa ne postoji način da ugrozi nacionalnu sigurnost. Hrvatska je procesuirala i premijera koji je daleko bitnija osoba pa nije ugrožena nacionalna sigurnost“, zaključuje Peratović uz nadu da će pod pritiskom javnosti i Europske komisije taj zakon biti povučen. Ne dvoji da je cijeli slučaj ostavio negativne posljedice po ugled SDP-a i aktualne vlade.

Hrvatska javnost se, prema Bancu, uspavljuje. „S njom se manipulira i govori joj se da bavljenje prošlošću nije u redu u trenutku krize i otvorenih društvenih problema. Tako se šalje negativna poruka i sprječava se sučeljavanje s prošlošću, što može biti ključ za rješavanje aktualnih pitanja." I on poput Peratovića naglašava važnost pritiska zapadnih zemalja koje bi tako mogle, slobodno rečeno, postati katalizator obračuna s kosturima u ormaru hrvatske prošlosti.