Udžbenici povijesti ne smiju legitimirati rat

"Udžbenici povijesti su na neki način predvojno obrazovanje." U svijetu ima regija na koje se ova rečenica beogradske povjesničarke Dubravke Stojanović i te kako može primijeniti. Recimo, Balkan. Ovdje udžbenici povijesti ne služe samo objašnjavanju nego i legitimiranju nacionalističke politike i ciljeva. Zato u nekim zemljama država službeno traži od znanstvenih ustanova da zabilježe nacionalnu povijest. S druge strane, oni povjesničari koji se usude dovesti nacionalne mitove u pitanje, često se nađu na udaru žestokih kritika političkih stranaka, crkvenih velikodostojnika ili medija. Na primjer, onda kada vlastiti narod ne označe samo kao žrtvu, nego i kao počinitelja.

Promjene kroz međunarodnu suradnju

No kako se može prevladati taj nacionalistički pogled na povijest? "Kroz internacionalizam", smatra profesor Ulf Brunnbauer, direktor Jugoistočnog instituta Sveučilišta u Regensburgu. I objašnjava: "Ako se povijest piše samo za dva milijuna ljudi koji govore određenim jezikom i koji se uvijek zanimaju za dva, tri događaja iz nacionalne povijesti, onda od toga vjerojatno nema koristi. Ali ako ste međunarodno umreženi i surađujete, onda se inovacija događa skoro sama od sebe."

Takav način rada primjenjuje nevladina organizacija Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE). Njezin rad financiraju 27 vlada, institucija i poduzeća, među ostalima i Europska komisija, njemačka i švedska vlada te Coca Cola. Centar su prije 15 godina osnovali grčki poduzetnici u Solunu. "Razlog su bili ratovi na području bivše Jugoslavije", prisjeća se povjesničar Costas Carras. Ti su ratovi pokazali koliku razornu moć još uvijek ima pisanje povijesti pojedinih naroda i država. Tu se pozivalo na nacionalne povijesne istine, kako bi se legitimiralo ratne sukobe. Zato se CDRSEE založio za drugačiji pristup povijesti. Tako cilj nije trebalo biti zapisivanje povijesnih činjenica, nego kritički odnos prema povijesti.

Upoznati mišljenje drugih

Glavni projekt ove organizacije je zbirka materijala za školsku nastavu (naslovna fotografija), koja se sastoji od četiri dijela. Više od 60 povjesničara iz svih zemalja jugoistočne Europe godinama je prikupljalo materijal o Osmanskom carstvu, narodima i državama jugoistočne Europe, balkanskim ratovima i Drugom svjetskom ratu. Tu su karikature, novinski članci i govori političara. Učenici pomoću tih materijala mogu usporediti čime se, primjerice, u susjednoj zemlji opravdava izbijanje Drugog balkanskog rata.

"Slično će izgledati i iduće dvije zbirke, koje će izaći za tri do četiri godine", kaže Nenad Šebek, direktor CRDSEE-a. U jednoj zbirci će biti obrađeno doba Hladnog rata do 1988. godine, a u drugoj prijelazno razdoblje između 1989. i 2001. Nenad Šebek nema iluzija što se tiče reakcija na objavljivanje i predviđa da će autori ponovo biti nazivani "izdajicama, petom kolonom ili kvislinzima". No, kako kaže, i za narednu fazu vredi pravilo: Sve to se već doživjelo, preživjelo, pa se nastavilo s radom.

Dati perspektivu ljudima

Ta upornost se isplatila. Djelo je prevedeno na sve jezike osim na rumunjski i slovenski. No, dok je ta zbirka u Albaniji, Hrvatskoj, Srbiji i u oba dijela Cipra službeno uvrštena u nastavni materijal, u Grčkoj se, primjerice, primjenjuje samo u privatnim školama.

Taj projekt nije jedini razlog zbog kojeg je CDRSEE ovoga tjedna u Berlinu odlikovan Nagradom za ljudska prava Zaklade Friedrich Ebert. Ta organizacija organizira i radionice na kojima sudjeluju kosovski i srbijanski učitelji i novinari, ljetne kampove za mlade iz raznih zemalja i jedan projekt u Srbiji. Upravo o njemu je u svom govoru povodom dodjele nagrade govorio i predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz:

"U sedam gradova je uspostavljena mreža centara za pomoć izbjeglicama i povratnicima kako bi im se pokazale mogućnosti za ponovno uključenje u društvo. U tom projektu je 2008. pružena podrška 8.000, a u 2009. godini 7.000 ljudi. Tko želi održati mir, mora ljudima pokazati perspektivu."