Uloga novih članicama u EU-ovim institucijama

Unatoč teškoćama oko svladavanja jezične mnogostrukosti, proširenih konferencijskih stolova i dužeg popisa govornika na sastancima i konferencijama, Europska unija s 25 zemalja ipak funkcionira, bar u birokratskoj svakodnevici. Novi požuruju ležernu eurokraciju da se malo pokrene – najviše ih smeta što se u europskim institucijama presporo regrutiraju zaposlenici iz novih zemalja s istoka. Također se osjeća da mnoge nove članice svoje povjerenike u Europskoj komisiji smatraju svojim veleposlanicima koji bi se trebali zauzimati za nacionalne interese, što je pogrešno.

Za austrijskog zastupnika u Europskom parlamentu Johannesa Voggenhubera i nakon godinu dana proširenje Unije sve je drugo samo ne svakodnevica. „Ustvari ništa više nije na svom mjestu – ni atmosfera nije kao nekad, kao ni mikrofizika svakodnevice, ali ni u veliki stvarima“ kaže Voggenhuber. Ponašanje i stajališta mnogih kolega iz novih država članica za njega su previše strani: „Jedna od stvari koje mi smeta jest nacionalizam koji je ponekad i zastrašujuće otvoren, zatim čudna averzija ako se riječ «socijalno» čak i spomene. Tu se pojavljuju tipično američki svjetonazori i time sam već stigao i do trećeg fenomena. To je još uvijek veoma jaka poslušnost prema SAD-u, pa čak i nesposobnost da si uopće zamisle emancipaciju Europe.“

Johannes Voggenhuber sigurno nije usamljen sa svojim kritikama, ali naravno ima i drugih, pozitivnih razmišljanja. Tako na primjer stručnjak za europska pitanja njemačke zaklade „Bertelsmann“, Josef Janning smatra da su se predstavnici novih članica dobro snašli, prije svega u radnoj sredini europske svakodnevice. Bilo da su službenici u Europskom povjerenstvu ili zastupnici, predstavnici novih zemalja članica brzo su se i bez problema uklopili u europsko pravo i tok političkih zbivanja. No, na višoj političkoj razini, kaže Janning, puno toga se još mora nadoknaditi: «Ovdje do izražaja često dolazi još političko neiskustvo s pregovaračkim pokerom, s mehanizmima glasovanjana europskoj razini. Šefovima vlada teško pada da svoju politiku ugrade u nadnacionalni kontekst. Za to su iskustva vlastite suverenosti sigurno previše svježa. Često se iza poteza šefova vlada nalaze razmišljanja o nacionalnom prestižu, koja su nespojiva s radnom svakodnevicom kako na razini ministara vanjskih poslova, tako i europskog vijeća šefova država i vlada.»

Puno kraće demokratsko iskustvo novih istočnoeuropskih članica ostavilo je traga i u političkim raspravama. Međutim, Janning tvrdi da različita povijest istoka i zapada ne mora odmah značiti nešto negativno. Ponekad su nove članice čak u prednosti u odnosu na stare: «Primjer tomu je vrlo aktivna poljska politika prema istoku, koja se iskazala recimo kod nedavne krize u Ukrajini. Poljaci su ondje imali čak i bolji i sigurniji instinkt od političkih tijela u Bruxellesu, koja su bila čak i suzdržana. Drukčijom regionalnom perspektivom novih država članica politički proces u Europskoj uniji dobija novu dimenziju i određeno obogaćenje.»

Ipak, godinu dana nakon proširenja još uvijek podijeljena mišljenja o tome da li je Europska unija uspješno podnijela prijam deset novih članica.

„Europska se unija ustvari uopće nije konzekventno pripremala za proširenje», kaže Josef Janning.» Osim toga nije čak ni sada još nije operativno svladala prijam novih zemalja. To ima veze sa socijalnim i ekonomskim jazom između starih i novih članica. S druge strane, Europska unija dvadesetpetorice do sada se nije raspala, iako se trenutno mora priznati da su zajedništvo i spremnost na kompromise krhkiji, lomljiviji nego što se to na prvi pogled čini.“

Sposobnost da svih 25 članica Europske unije postigne konsenzus ubuduće će češće dolaziti do izražaja, jer u sljedećih nekoliko mjeseci na političkom se dnevnom redu nalaze ne baš jednostavne teme. Od lipnja će se pregovarati o tome kako podijeliti novac iz strukturnih fondova. Samo veliki optimisti vjeruju da će se ondje brzo postići dogovor.