Undercover u Auschwitzu

Poneke životne priče djeluju toliko nestvarno…I priča Witolda Pileckog je jedna od njih. Njegov život nalikuje prije nekom izmišljenom junačkom mitu tim više što je i njegov kraj bio vrlo tragičan. No, krenimo redom. Pilecki se već u ranim danima počeo boriti za pravdu, za jednu samostalnu, demokratsku Poljsku. Kada je 1939. godine počeo Drugi Svjetski rat, uključio se u redove poljske vojske. No, protiv snažnijeg neprijatelja, Poljska nije imala nikakve šanse. Nakon pada Varšave, Pilecki je prešao u ilegalce i s drugim vojnicima bivše vojske osnovao Poljsku domovinsku vojsku.

Kada su u ljeto 1940. počele pristizati vijesti da su Nijemci u okupiranoj Poljskoj izgradili jedan kazneni logor, Pilecki se odmah prijavio da ode na lice mjesta i izvidi situaciju. Već u rujnu iste godine dobrovoljno se tijekom jedne od racija predao u ruke neprijatelju i malo potom, zajedno sa stotinama drugih, vlakom bio transportiran u Auschwitz.

Auschwitz u to vrijeme još nije bio ono što će postati kasnije; koncentracijski logor masovnog uništenja i masovnih ubojstva. Pa ipak, već tada su na ovom mjestu dnevno umirale stotine ljudi iako su metode nasilja još bile nešto drugačije. Umiralo se uslijed tjelesnog nasilja; batina, mučenja, gladi i raznih bolesti prije svega tifusa. Čim je kročio u logor, Pilecki je preko razglasa čuo poruku jednog od zapovjednika:“Da si nitko od vas ne umišlja da će živ izaći odavde. Prvo pokušajte preživjeti prvih šest tjedana. Oni koji prežive, sigurno su lopovi – a lopovi dospijevaju u kazneni odjel gdje sasvim sigurno neće dugo živjeti!“.

U tajnoj misiji

Ovdje, u ovom logoru izgrađenom na rubu poljskog gradića Oswiecima (čije ime 1940. još gotovo nikome nije bilo poznato), Pilecki počinje s osnivanjem tajne, ilegalne organizacije. Malo po malo, ona se sve više povećavala i uskoro je imala više od tisuću članova koji su radili na gotovo svim mjestima u logoru. Preko kurira, Pilecki je slao svoje prve izvještaje kolegama koji su živjeli izvan logora. Njegove prve vijesti, doprle su tako već koncem 1940. godine u Varšavu. U proljeće godinu dana kasnije, njegovi su izvještaji o zbivanjima u logoru Auschwitz stigli i do saveznika u Londonu. Međutim, njima nije vjerovao gotovo nitko. Sadržaj Pileckovih poruka djelovao je nestvarno i izmišljeno. Nijemci kao sadisti najgore vrste, masovni ubojice koji pri tome ubijaju vrlo planirano, gotovo industrijski? U godini kada su nacisti već završili svoj plan uništenja europskih Židova i krenuli na djelo, saveznici u to još uvijek nisu mogli vjerovati. Samo nekoliko mjeseci kasnije, Hitler je počeo s izgradnjom Birkenaua, odnosno Auschwitza broj 2, odmah pored Auschwitza 1. Vrlo ubrzo nakon „otvorenja“, ovdje će dnevno biti dovedene tisuće ljudi; u plinske komore gdje će njihovi životi biti ugašeni.

Istodobno, Pileckova organizacija se počela smanjivati. Njezini članovi umirali su od slabosti ili od metaka pred takozvanim „zidom smrti“. „Naša mreža stalno puca i stalno je moramo popravljati“, napisao je Pilecki u jednom od izvještaja. I on sam je u nekoliko navrata teško obolio a od smrti su ga uspjeli spasiti kolege bolničari. Tada se još uvijek nadao da će se nešto dogoditi. Očekivao je zapovijed izvana koja bi članovima njegove organizacije dala zeleno svjetlo za početak pobune unutar logora, dok bi Auschwitz bio napadnut i izvana. No, ta zapovijed nije stigla nikada. Auschwitz nisu napali ni saveznici a niti Poljska domovinska vojska.

26.travnja 1943. nakon 947 dana boravka u Auschwitzu, Witoldu Pileckom i dvojci njegovih kolega uspijeva nemoguće – bijeg iz logora smrti. Uz puno sreće i pomoć izvana od koje su dobili točne informacije o smjeni straže i lažne dokumente njima je uspjelo pobjeći do skloništa u Krakovu.

Izvještaj o Holokaustu

Nakon bijega, Pilecki sastavlja podroban izvještaj o Auschwitzu koji je u Njemačkoj objavljen tek 2013. „U Birkenau, u plinskim komorama završavaju mase ljudi koje se ovdje doprema vlakovima i kamionima – ponekad i do tisuću osoba dnevno. Uglavnom je riječ o Židovima“, stajalo je u njegovom izvještaju. Njega primaju naravno i saveznici, no usprkos tome, oni ne poduzimaju ništa. Pilecki tako doživljava isto ono što je doživio i Poljak Jan Karski koji je dobrovoljno otišao u varšavski ghetto i kasnije o tome osobno izvijestio američkog predsjednika Roosvelta. Izvještaji obojice Poljaka saveznici ocjenjuju pretjeranim. Zatočenicima Auschwitza nitko ne prilazi u pomoć. Ovaj logor će biti oslobođen tek u siječnju 1945. nakon što su ovdje već život izgubili milijuni židova, Roma i svih drugih nepodobnih i neprijatelja nacističkog režima.

Sam Pilecki je preživio Drugi Svjetski rat. No, usprkos tome, on je umro na vrlo tragičan način, iako ne od njemačke ruke. Budući da je sakupljao i materijale o zločinima komunista u Poljskoj, njega poljska tajna policija odvodi u zatvor gdje je prvo mučen a potom u jednom lažnom sudskom procesu i osuđen na smrt – zbog „neprijateljskog špijuniranja“. Njegovo je tijelo bačeno u masovnu grobnicu, njegova je kuća uništena a i samo njegovo ime se više se nije smjelo ni spomenuti.

Ime Witolda Pileckog će biti rehabilitirano tek nakon pada komunističkog režima u Poljskoj. „Ova osoba oslikava cijelu tragediju i užas 20-tog stoljeća. Pilecki je preživio njemačke fašiste a stradao od sovjetskih komunista“, izjavio je poljski rabin Michael Schundrich. Pilecki je danas nacionalni junak iako još uvijek posthumno nije dobio najviše priznanje za svoj angažman a to je da bude „primljen“ u društvo „Pravednika među narodima“. Riječ je o priznanju kojeg dodjeljuje Muzej Holokausta Yad Vashem u Izraelu svima onima koji su riskirajući vlastiti život pokušali spasiti Židove. Kako kažu u ovoj ustanovi, do sada još nitko nije predao zahtjev da se njegov slučaj razmotri.

Prema mišljenju spomenutog rabina, Witold Pilecki je itekako dostojan ovog priznanja. „On je dao sve od sebe kako bi se Holokaust zaustavio. Istodobno je svijetu prenio poruke vezane za ove zločine. Samim time, on već je junak. I kada je Bog stvarao čovjeka, on si je zamislio da svi budemo kao Witold Pilecki“, naglasio je Michael Schundrich.