„Izbjegličku krizu se može svladati!“

DW: O čemu će biti riječi na konferenciji o izbjeglicama koja se održava u UN-u?

Vincent Cochetel: Očekujemo da ćemo predstavnike država iz kojih izbjeglice dolaze i u koje odlaze, predstavnike tzv. zemalja azila, ali i tranzitnih zemalja uspjeti uvjeriti da se obvežu na pridržavanje osnovnih smjernica, ali i na bolju suradnju u svladavanju ovakvih kriza. Ako bacimo pogled na Europu i na lekcije koje smo naučili iz krize 2015., ponekad nam se nameće osjećaj da države nisu istinski spremne izvući pouke iz onoga što se dogodilo. To Vam je nešto poput mamurluka i glavobolje. Probudite se ujutro i zapitate: Bože, što sam to sinoć uradio?

Koja pitanja bi si zemlje EU-a trebale postaviti?

Jedno od pitanja je jesmo li sigurni da je Europa bolje pripremljena nego što je bila sredinom 2015. godine i što bi još moglo izazvati masovni priljev izbjeglica u Europu. Nakon izbijanja krize, ključni pokretači i razlozi prisilnog raseljavanja i ekonomskih migracija su i dalje tu i djeluju. Problem Afganistana nije riješen. Još uvijek imate rat u Afganistanu. Ni konflikt u Siriji nije riješen. Još uvijek imate rat u Libiji, ali i niz drugih konflikata koji bi mogli dovesti do raseljavanja ljudi. Zašto je trebalo toliko dugo vremena da se krene s preraspodjelom izbjeglica. Nakon godinu dana od dogovora samo je 13 posto ciljeva ispunjeno za Grčku i svega pet posto za Italiju.

Što konkretnije podrazumijevate pod pripremama?

Vjerujemo da nam je kriza pokazala da moramo imati zajednički sustav registracije u Europi - ne samo otiske prstiju, već i dosjee. To bi olakšalo planiranje i provođenje Dablinskog sporazuma, preraspodjelu izbjeglica i spajanje obitelji, ali i preduhitrilo bi gubitak podataka o djeci-izbjeglicama koja se kreću po Europi bez pratnje. Je li to tehnički izvodljivo? Jest. Je li to moguće napraviti u Europi? Jest. Potrebno nam je malo zajedničke volje, ali tako bismo dobili zajednički sustav registracije.

Je li Europa sada bolje pripremljena za izbjeglice? Jesu li se izvukle pouke?

Nisu. Ne vidimo da su se naučile lekcije. Postoji niz prijedloga, koje je Europska komisija podnijela u lipnju i srpnju. Neki od njih idu u pravom smjeru, ali su nekako bojažljivi i ne dodiruju velike probleme. Zapravo demonstriraju da možemo proglasiti mnoge zemlje sigurnim zemljama za tranzit širom Europe, čime se opet omogućava brzo vraćanje izbjeglica u susjedne zemlje, što im je bolja opcija nego da ispituju njihove molbe za azil. Zapravo to vam je kao kad dođete do brzih, ali ne i pravih rješenja koja funkcioniraju. Nema čarobnog recepta. Potreban je zajednički alat i više zajedničkog pristupa rješavanju problema. A to je Europski centar za registraciju izbjeglica i migranata koji dolaze u EU. To ne mora biti stalni centar. On bi mogao biti otvoren u Grčkoj ili Italiji ili jednog dana u Poljskoj, ako bi došlo do recimo priljeva izbjeglica iz Ukrajine. Potrebni su nam kapaciteti u zonama gdje imate migraciju i pritisak ljudi koji traže azil, kako bi se pomoglo članicama EU-a koje su suočene s takvom situacijom.

Mnogi ljudi smatraju da je kriza prošla. Zašto izvlačimo pouke iz kriza samo kada mislimo da su prošle?

Kako možemo biti sigurni da se kriza neće ponoviti? Uvjeren sam da će ljudi nastaviti seliti. Europa se stavila u položaj ovisnosti o zemljama koje su smještene na njezinim vanjskim granicama. Možemo se samo nadati da će provedba sporazuma EU-Turska biti nastavljena. Ali ako ne, ili ako se ne provodi u potpunosti, onda moramo imati Plan B za rješavanje ovakve vrste kriza na razini Europe. I dalje postoji veliki priljev ljudi, koji dolaze u Italiju. Većina njih su ekonomski migranti. Italija sama ne može riješiti taj problem. Geografski položaj ne može biti osnova za davanje odgovornosti pojedinim zemljama za rješavanje takvih problema.

Kakva je uloga UNHCR-a u svemu tome? Rješava li Vaš komesarijat izbjegličku krizu ?

Ne mislim da smo mi u poziciji da rješavamo taj problem, ali mi smo u poziciji da pomažemo zemljama i pronađemo pragmatične načine djelovanja.

Koji su to pragmatični načini djelovanja u kontekstu izbjegličke krize?

Mi danas u Grčkoj imamo oko 50.000 tražitelja azila. To ne bi trebala biti izvanredna situacija niti kriza. Mi moramo objasniti ljudima i vladama da se to može svladati. Moramo dobro snimiti situaciju, dobro obaviti registraciju, dobro odrediti status izbjeglice ili migranta; vratiti one, kojima nije potrebna zaštita; neke bi trebalo ostaviti da se integriraju u Grčkoj, sve se to da organizirati i sve to je izvodljivo. Zbog toga ne bi trebalo biti krize. Kriza nije izbila zbog tolikog broja izbjeglica već zbog manjka solidarnosti među zemljama članicama EU-a.

Imaju li slike djece poput one koja prikazuje mrtvog Alana Kurdija moć da promijene percepciju ljudi i navedu ih da nešto poduzmu?

Slika Alana Kurdija nam je pokazala da moramo učiniti nešto kako bismo spašavali te ljude na moru. Djeca se ne bi smjela izlagati takvoj opasnosti i prevoziti čamcima. Naravno da takve slike izazivaju emocije koje dovode do povećanja stupnja solidarnosti. Ali s vremenom to opet iščezne. Percepcija ljudi je bila da njihove vlade više nemaju kontrolu nad situacijom. Onda ljudi počinju razvijati strah od toga što se događa. Svaki sustav azila treba podršku javnosti, a javnost opet mora biti uvjerena da se sustavom na pravi način upravlja i da taj sustav služi ljudima koji su u nevolji i kojima je potrebna zaštita. To trebamo objasniti javnosti. Oni, kojima ne treba naša zaštita, moraju biti vraćeni. Drugog rješenja nema.

Kako možete uvjeriti ljude u Njemačkoj i Europi da je moguće organizirati sadašnji priljev izbjeglica?

Ne trebamo padati u paniku. Ovo nije prvi put da se Europa susrela s ovakvom seobom ljudi. Nije svatko izbjeglica. Moramo osigurati bolje funkcioniranje sustava vraćanja onih koji nisu izbjeglice, ali i da integracija onih koji ostaju ne bude prepuštena slučaju. Mora se u to investirati. To je investicija za budućnost. Ljudima ne treba zaštita cijeli život. Pogledajte na izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Mnogi su se vratili u svoju zemlju, poneki čak i sa putovnicom druge zemlje. Oni uvijek ostaju jednom nogom u zemlji iz koje dolaze, drugom u zemlji u kojoj su našli utočište. Ali to je u redu, oni su tako pokretljivi, mobilni.

Vincent Cochetel je direktor Visokog povjerenstva Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) za Europu.

Razgovor vodila: Claudia Witte