Utrka čovjeka i stroja na burzama

Fotografija Petera Tuchmana za njegovim mjestom na burzi u Wall Streetu kako se drži za svoju sijedu kosu koja mu je svojedobno i donijela nadimak „Einstein", ovog tjedna se pojavila u čitavom nizu medija. Jer indeks Dow Jones je u nekim momentima propao za 1.600 bodova. Ako se ne promatra u udjelu nego u samim bodovima, to je najveći pad u povijesti burze u New Yorku. Uoči velike krize 1929. je Dow Jones bio nešto ispod 400 bodova.

A oluja kakva se nije vidjela od krize 2008. se ovog tjedna nastavila: još u siječnju se uspinjao prema 27 tisuća bodova, sad je pao i ispod 24.000. Analitičari umiruju javnost i tvrde kako je to „normalna" korektura i oscilacija koja još uvijek nije veća od 10 posto najveće vrijednosti.

I sam Peter Tuchman je mnogo mirniji, makar priznaje da je njegov izraz iznenađenja i nevjerice ulovljen na fotografiji bio posve autentičan. Jer u tom trenutku nije znao razlog zbog kojeg bi vrijednosti toliko padale, iako mu je bilo posve jasno kako se to događa. Jer u vrlo kratkom razdoblju, u jedva desetak minuta je tržištu ponuđena i prodana golema količina dionica. Ta ponuda je izazvala pad vrijednosti koji je opet rezultirao novom prodajom. U tom razdoblju je Dow Jones pao za 800 bodova, što znači da su milijarde i milijarde dolara prešle iz jedne ruke u drugu.

Slikaju se ljudi, ali trguju računala

„Ljudi ne prodaju toliko dionica u nekoliko minuta, ali strojevi to čine", objašnjava Steve Grasso, burzovni analitičar. „Strojevi" su računala preko kojih se zapravo obavlja najveći dio transakcija. A ona su i programirana tako da sama donose odluku o prodaji u određenim slučajevima, na primjer, ako vrijednost počne naglo padati. A onda reagiraju i programi računala drugih novčarskih kuća koje imaju pristup računalu Wall Streeta: „Stvorili smo tržište vrijednosnicama koje se prebrzo kreće za ljudske pojmove brzine", priznaje i David Weid, bivši potpredsjednik Nasdaqa.

Ali na naslovnicama novina i na ekranima vijesti se nikad ne pojavljuju računala nego mešetari kao što su Tuchman i njegove kolege kako se hvataju za glavu. „Mi smo bili i ostali lice Wall Streeta", kaže Tuchman. On je već trideset godina na „parketu" – na podu burze u Wall Streetu gdje se trguje vrijednosnicama je doista drveni parket koji je postao sinonimom za trgovanje uopće. Zbog svoje osebujne frizure je omiljen motiv fotografa tako da je i najčešće fotografirani mešetar Wall Streeta.

Stara tradicija novca

Često se fotografira i Michael „Mike" Pistilo koji već 18 godina trguje vrijednosnicama. Njega ne smeta ta medijska popularnost. „Mi pokazujemo osjećaje koje imaju i vlasnici dionica", kaže nam. Doista, kada mediji izvještavaju o burzama onda uvijek njihov dopisnik mora biti sniman s „pravom" burzom iza leđa: u njemačkim medijima će to biti parket Frankfurta, u američkim će to biti Wall Street.

Tim više što burza u New Yorku ima svoj folklor koji već svi poznaju: tamo je glasovito zvono kojim se ujutro otvara trgovanje, a uvečer – ili u izuzetnim okolnostima kada se trgovanje obustavlja - zvono znači da je trgovanju kraj. Zbog poznatog okoliša i poduzeća koja tek izlaze na burzu jednostavno moraju prirediti svoju premijeru na Wall Streetu. Direktori ne štede troška i truda sa sobom dovesti najpoznatiju osobu iz estrade, sporta, politike ili gospodarstva koju su mogli naći kada predstavnik burze svečano objavi početak trgovanja njihovim dionicama.

Kamere zuje, mešetari kliču, ali i burzovni stručnjaci nam objašnjavaju: „Sve je to samo predstava, Disneyland za kapitaliste". Jer svatko tko je imao priliku i osobno vidjeti taj „parket" u normalnom radnom danu, ostat će iznenađen koliko je tamo – tiho i pusto. Naravno, u prošlosti je to bilo sasvim drugačije: vladala je neprestana vreva i odasvud su se čuli povici prodavača i kupaca, na parketu su bile gomile papirića kojima su se evidentirale transakcije. Za privlačenje pažnje je pomagala i drečava odjeća mešetara, tradicija koja se donekle održala na robnoj burzi u Londonu.

Pustoš i tišina

Nije bilo nipošto lako steći pravo trgovati na „kraljici burzi" Novog svijeta, Wall Streetu: prije svega je trebalo biti gentleman, dakle i s dovoljnim imutkom, ali i tražila se i osoba koja drži do svoje riječi. Jer trgovina se dogovarala možda tek klimanjem glave ili pokretom ruke i bilo je nečuveno da se netko onda predomisli. Ipak, i tako je na burzi u New Yorku pravo trgovanja imalo nekoliko tisuća osoba, bilo kao predstavnici novčarskih kuća, mešetarskih ureda ili se radilo o bogatunima koji su tamo dolazili još više povećati svoj imutak.

Već pojavom telegrafa i telefona nije bilo potrebno i osobno se gurati na parketu, a od kako su došla računala je i „živih" mešetara sve manje. I na Wall Streetu ih je danas jedva 500-tinjak, a i Pistillo, koji je tu tek dva desetljeća, nam kaže da se i u tom razdoblju „mnogo toga promijenilo".

Jer impozantna zgrada u Wall Streetu još uvijek daje ime burzi New Yorka, ali tamo se odvija tek neznatni djelić prometa vrijednosnicama te burze. Golema većina trgovine se odvija preko računalske mreže i „pravo" sjedište Wall Streeta današnjice je neugledno skladište u industrijskom području New Jerseya. Doduše, zgrada je golema: prostire se na otprilike tri nogometna igrališta, ali u njoj jedva da ima ljudi. Zato su u njoj redovi i redovi računalnih poslužitelja koja primaju naredbe za prodajom i kupnjom s drugih računala iz čitavog svijeta.

Post novinara New York Timesa Appelbauma o "tužnoj slici mešetara Wall Streeta" pod fotografijom "prave" burze u New Yorku: redovi i redovi računalnih servera.

Samo čovjek može vidjeti je li računalo „prolupalo"

Ta utrka ide toliko daleko da zapravo oko tog računalskog centra Wall Streeta ima i mnogo drugih računalskih centara koje svoje usluge prodaju mešetarima: elektronskom signalu je potrebno jedva dvije stotinke sekunde da bi iz Europe došao u New York – manje nego što vam je potrebno da stisnete tipku na tastaturi kojom potvrđujete naredbu. Ali mešetarima su važne i te milijuntinke sekunde tako da se guraju u neposrednu blizinu servera burze.

Mnogi koji rade s burzom tvrde da im ljudski mešetari više uopće ne trebaju. Nolan Watson je direktor tvrtke Sandstrom Gold koja osigurava kapital poduzećima iz sektora obrade plemenitih kovina i kaže nam da njegovoj tvrtki predstava u Wall Street uopće nije potrebna: kod njega se sve odvija preko računala.

Ali kao što smo vidjeli ovih dana, opet se ponavlja staro pravilo kako su računala tek ograničeno „pametna". Ako jedno računalo, zbog tko zna kojeg razloga koji je kao uvjet postavljen u njegov program, počne naglo prodavati dionice, lako se može dogoditi da će onda i druga računala početi prodaju jer su zabilježila pad vrijednosti. A to čak ne mora biti niti dobar razlog: bilo je već slučajeva da je takvu lavinu prodaje izazvala i greška u računalu.

Računalo se ne može nazvati

Zato Pistillo i drugi koji još uvijek trguju „na parketu" nipošto ne misle da su tek ukras i ostatak nekih davnih vremena: "Baš u takvim danima s velikim oscilacijama treba tu biti i čovjek koji će gledati što strojevi rade". U nekim trenucima kada računala nisu točno znal, što da čine je onda intervencija čovjeka mnogima spasila imutak. Na primjer kad je objavljen Brexit, ali i nakon izbora Donalda Trumpa. Tu samo iskusan trgovac vrijednosnicama može procijeniti koliko to doista utječe na pad ili rast.

No Peter Tuchman ipak priznaje: boravak na parketu je dobrim dijelom predstava. Bilo da je riječ o direktorima ili vlasnicima tvrtki koji predstavljaju svoje dionice na burzi, bilo da je riječ o onima koji su svoj novac uložili u dionice, mnogima je ipak draže vidjeti nekoga od krvi i mesa koji stoji iza te trgovine. Osobito nakon financijske krize prije nekoliko godina se zanimanje javnosti za burzu još povećalo. A ljudi su mirniji kad vide Tuchmana, Pistilla ili nekog od njihovih kolega. I kad mogu barem misliti da iza svih tih milijardi koje se okreću ne stoje tek nule i jedinice u nekom računalu nego ljudi koje se može i nazvati i razgovarati s njima.