Uvjetno dozvoljena nacistička propaganda

Koji je način ophođenja s nacionalsocijalističkom propagandom najbolji? Treba li knjige, simbole ili filmove iz onog vremena zabraniti? Ili bi ipak bilo bolje da se ovo "nasljeđe“ stavi na raspolaganje kako bi svi saznali koje i kakve poruke je Hitlerov režim širio? I ako da – kome: znanstvenicima ili svima? Nije li opasnost prevelika da sjeme ondašnje propagande i danas padne na plodno tlo? Zadovoljavajuće odgovore na ova pitanja gotovo da i nije moguće naći.

Filmovi pod ključem

U Njemačkoj se u posljednje vrijeme ponovno rasplamsala diskusija oko Hitlerovog djela "Mein Kampf“, a čini se da je i tema vezana za filmove iz onog vremena ponovno došla na dnevni red. Pritom se mora reći kako je odluka o tome koji i kakvi filmovi trebaju biti dostupni svima daleko složenija od rasprave oko tiskanja i prodaje spomenute knjige.

U Berlinu, u kinu Njemačkog povijesnog muzeja, trenutno se mogu vidjeti nacionalsocijalistički filmovi, a ubrzo bi ista serija trebala doći i u minhenski Filmski muzej. Kada se govori o ovim djelima zapravo je riječ o četrdesetak filmova koji pripadaju kategoriji "uvjetno dozvoljenih“. To znači da ih se može vidjeti samo pod određenim uvjetima, pod kontrolom, uglavnom u okvirima nekog znanstvenog predavanja ili diskusija. Među njima su primjerice "Jud Süß“ kao i "Vječiti židov“, koji iako spadaju u red "klasika“ Hitlerove propagande, ipak su većini Nijemaca danas nepoznati. Svima njima je naravno zajedničko širenje antisemitizma, uzdizanje rata, raspirivanje mržnje prema Poljacima i Britancima.

Ovi su filmovi snimljeni između 1933. i 1945. godine u Njemačkoj. Sveukupno ih je bilo negdje oko 1.200. Nakon Drugog Svjetskog rata, Saveznici su ih podijelili u tri kategorije: većina je dopuštena za prikazivanje, neki samo u cenzuriranoj verziji, dok je treća skupina klasificirana kao "uvjetno dozvoljeni filmovi“. Mnogi filmovi iz ove posljednje grupe su tijekom godina mijenjali svoj "status“ pa je do danas u ovoj kategoriji preostalo svega četrdesetak filmova. Originalne vrpce se nalaze u Wiesbadenu, u Zakladi Friedrich Wilhelm Murnau, kao i u Saveznom arhivu u Koblenzu i do sada su, kako se uvijek iznova od pojedinih novinara moglo čuti, "držani pod ključem", pod cenzurom… Ernst Szebedits, direktor Zaklade u Wiesbadenu, na ove je optužbe reagirao najčešće objašnjenjima kako njegova Zaklada ima obvezu, pod nalogom njemačkog Bundestaga, da pažljivo raspolaže ovim filmovima.

Potrebna ponovna definicija opasnog

Pa ipak se Szebits, koji se na ovom položaju ne nalazi tako dugo, i sam zalaže za otvoreniji odnos prema ovoj "baštini“. Zaklada se, prema njegovom mišljenju, posljednjih godina predefenzivno odnosila prema ovoj temi, a i sami nadležni političari su je radije zaobilazili. On stoga konkretno predlaže osnivanje jednog gremija stručnjaka koji bi ovaj odnos ponovno definirao i otvorio novu javnu diskusiju obzirom da se djelovanje nacionalsocijalističke propagande na prosječnog gledatelja posljednjih desetljeća ionako promijenilo.

I Jörg Frieß iz berlinskog Njemačkog povijesnog muzeja drži da je došlo vrijeme da se odnos prema filmovima nacističke propagande preispita i iznova definira. Tijekom otvorenog prikazivanja ovih filmova on je, kako kaže, primijetio kod publike različite reakcije. "Starije generacije su mišljenja kako za ove filmove i dalje trebaju vrijediti pravila i ograničenja kao do sada. No, mladi imaju prema njima sasvim drugačiji odnos. Oni su mišljenja kako je naša demokracija dovoljno jaka da se naše društvo može otvoreno suočiti s takvom vrstom propagande i mišljenja“, kaže on. Očigledno, a takav stav zastupaju i mnogi drugi stručnjaci, od ondašnje retorike današnjim generacijama više ne prijeti neka opasnost iako bi, kako navodi i Ernst Szebits, neki filmovi poput "Vječitog židova“ zbog otvorenog i izuzetnog antisemitizma i nadalje trebali ostati u kategoriji u kojoj su bili i do sada – "uvjetno dozvoljeni filmovi“.

Autor: Jochen Kürten/Željka Telišman

Odg.ur.: Dunja Dragojević