Učiti na pogreškama u Južnoj Africi

Najnoviji primjer u nizu je Šri Lanka: vlada te azijske otočne države najavila je prije nekoliko tjedana da će uspostaviti odbor za utvrđivanje istine i pomirenje, kako bi ponovno ujedinila vlastiti narod nakon završetka građanskog rata koji je trajao desetljećima. Kao prvi korak ministar vanjskih poslova poslao je izaslanstvo u Južnu Afriku, kako bi učilo iz iskustava Odbora, koji bi trebao obraditi zločine aparthejda.

U brojnim zemljama kao što su Libija, Južna Koreja i Istočni Timor neprestano se ukazuje na uzor legendarnog Odbora za istinu i pomirenje pod vodstvom dobitnika Nobelove nagrade nadbiskupa Desmonda Tutu-a.

Mnogi promatrači u Južnoj Africi su upravo zbog toga nepovjerljivi. "Ja sam skeptičan", kaže Piers Pigou, direktor Međunarodne skupine za krizne situacije (ICG). Jer drukčije nego što se shvaća u inozemstvu, bilanca Odbora je upitna. "Postoji opasnost da se takvi odbori zloupotrijebe kao instrument ciničnog odvraćanja pozornosti od nepravde", kaže Pigou. A upravo to je pokušala južnoafrička vlada, kaže on.

Odbor za istinu i pomirenje uspostavljen od strane tadašnjeg predsjednika Nelsona Mandele do današnjeg je dana najveći pothvat ove vrste u cijelom svijetu.

Od 1996. do 1998. godine odbor u kojem su bili ugledni ljudi javno je saslušao više od 20.000 svjedoka. Više od 7.000 počinitelja podnijeli su zahtjev za oslobođenje od kazni, a Odbor je samo mali broj njih stvarno oslobodio u zamjenu za potpuna priznanja. Iskazi žrtava, a dijelom i počinitelja, potresli su ne samo javnost, već i predsjedatelja odbora Tutua, i to tako snažno već na prvoj sjednici, da se rasplakao.

Odbor nije ispunio očekivanja

U dvije godine rada komisija je predočila svijetu i prije svega Južnoafrikancima da su razmjeri zločina aparthejdskog režima - među ostalim sustavno mučenje, ubojstva pa čak i teroristički napadi - bili znatno veći nego što su mnogi to mislili. To vrijedi i za brutalnost boraca danas vladajućeg Afričkog nacionalnog kongresa i drugih skupina. Predstavnici i članovi obitelji žrtava ovih zločina ni danas, 20 godina nakon aparthejda, nisu nipošto zadovoljni učinjenim. "Najvažnije zadaće odbor za istinu nije ispunio", kaže Marjorie Jobson, direktorica udruge žrtava Khulumani Support Group (KSG). Prije svega nije uspjelo ponovno vratiti dostojanstvo žrtvama i obeštetiti ih.

Za 16.000 žrtava komisija je dodijelila obeštećenje. "Kada bi se uzelo u obzir samo najgore povrede ljudskih prava kao što su mučenje, ubojstva, otmice i nestanci, imamo identificirano 120.000 ljudi, koji bi morali biti obeštećeni", kaže Jobson. Većina njih nikada nije imala priliku govoriti pred Odborom za utvrđivanje istine. Tako KSG zastupa skupinu od preko 200 nekadašnjih antiaparthejdskih aktivista u pokrajini Limpopo. "Kada je Odbor za utvrđivanje istine došao u njihovu pokrajinu, samo njih pet je imalo dovoljno novca da bi si priuštilo vožnju na saslušanje."

Organizacije kao što je KSG već godinama traže da popisi žrtava budu prošireni novim zahtjevima za obeštećenja, budući da je samo mali dio njih imao šansu pravovremeno se javiti Odboru. Ali i oni kojima je to uspjelo, sada će dobiti samo mali dio prvotno obećanog iznosa.

Oslobođenje od kazne i bez pomilovanja

Ovi zahtjevi uzalud se spominju vladajućima već godinama. "Nitko to službeno ne želi tako reći, ali politika vlade je, ostaviti povijest što dalje iza sebe", kaže Pigou, direktor ICG-a. I pravna i povijesna obrada zločina spriječene su do daljnjega. Iako je Odbor za utvrđivanje istine i pomirenje samo manjini podnositelja zamolbe odobrio pomilovanje.

Pravosuđe je identificiralo samo malobrojne od počinitelja, tako da je velika većina, ona obje strane, do danas i dalje nekažnjena, među njima i bivša supruga Nelsona Mandele, Winnie Madikizela-Mandela. Članovi nogometnog kluba koji je ona vodila počinili su, kako je Odbor dokazao, zločine kao što su mučenje, ubojstvo i podmetanje požara.

Javni interes za opsežno razjašnjenje prošlosti, a time i pritisak na vladu, trenutno je slab, kaže Pigou, koji je i uspoređivao političke prijelazne procese u mnogim zemljama.

Dugoročno, povijest se ne može ignorirati. "Često u društvima nakon sukoba ili diktatura dođe do takozvanih "rupa u sjećanju" od 10, 20 ili više godina. Ali ipak jednom dođe zahtjev za suočavanje s prošlošću." Unatoč svim manjkavostima, kako vjeruje Pigou, odbori za utvrđivanje istine mogli bi dati važan doprinos suočavanju s prošlošću i u drugim zemljama. "Ali oni bi trebali isto tako puno naučiti iz naših pogrešaka, kao i iz onoga što smo učinili ispravno."