Valter brani Jugoslaviju

Poljsko mjestašce Szklarska Porębadanas ima svega nekoliko tisuća duša. A 1947. je ono imalo zakazan sastanak sa velikom poviješću. Tamo se rodilo čudovište narodski nazvano Informbiro.

Dvije godine nakon pobjede saveznika nad Hitlerom sovjetski diktator Josif Visarionovič Džugašvili, zvani Staljin, tražio je načina da odgovori na američki Maršalov plan kojim se razrušenu Njemačku, ali i niz drugih zapadnih zemalja, na osnovu pomoći u razvoju žele trajno dovesti u američki zagrljaj. On je želio ponovo okupiti sve komuniste pod svojom komandom. To je bilo vrijeme formiranja dva neprijateljska bloka oko Moskve i Washingtona. U to se vrijeme činilo da mjesto Jugoslavije na istoku nije sporno. A onda je došla 1948.

Sastanak u poljskoj provinciji

Staljin se prvo sjetio da je 1943. raspustio Komunističku internacionalu (Kominterna) kako usred rata ne bi morao objašnjavati savezničkim Amerikancima i Britancima zašto potiče revolucionarnu smjenu vlasti u njihovoj interesnoj sferi, dok mu oni isporučuju oružje i opremu.

Kominterna, nastala 1919. Lenjinovom inicijativom, bila je još od tridesetih godina prošlog stoljeća ogromna mašinerija za staljinističko discipliniranje svih komunističkih partija sveta. Nakon Drugog svjetskog rata situacija se promijenila. Sada je Staljin morao disciplinirati čitave zemlje koje su mu dopale kao ratni plijen. Zato je prije svega tražio formu za okupljanje i ideološko usmjeravanje svog povećanog carstva čije su se granice ratom pomaknule na zapad, do srca Evrope. Osim toga, Hladni rat je zahtijevao precizno orkestriranje istočnog bloka u nastajanju.

Tako je  septembra 1947. došlo do prvog okupljanja Informbiroa u rečenom mjestašcu u Poljskoj.

Tito i Kominterna

Josip Broz, koji prije 1934. nije bio poznat kao Tito već kao Valter, radio je u sekretarijatu balkanske sekcije Kominterne pa je 1935. po dužnosti sudjelovao na posljednjem službenom zasjedanju te organizacije u Moskvi. Ispred Josipa Broza u jugoslavenskoj komunističkoj hijerarhiji bili su Milan Gorkić i Vladimir Ćopić, obojica kasnije pogubljeni u Staljinovim čistkama, ali i Blagoje Parović koji je život dao za španjolsku republiku. To znači, da je Tito u trenutku osnivanja Informbiroa znao kako moskovski hotel Luks proždire komuniste iz raznih zemalja sveta. U Staljinovim čistkama ubijeno je oko 600 Jugoslavena.

Tita je 1937. Kominterna kao čestitog staljinistu postavila na mjesto koje je ostalo za Gorkićem. Ni Tito nikada nije mogao biti sasvim siguran da li će se živ vratiti iz Moskve. Taj strah se ne zaboravlja. Deset godina kasnije situacija je potpuno drugačija. Tito je premijer nove Jugoslavije, ali  - što je važnije -  ima ozbiljnu vojsku, čije su jezgro činili prekaljeni gerilci. Svi oni su imali samosvijest pobjednika i dinarsku drčnost.

Staljin je najprije mislio da će i sam profitirati od Titovog uspjeha. Na početku je tako i izgledalo. Prvo sedište Komunističkog informativnog biroa, tako je odlučeno u Poljskoj, bio je Beograd. Zvanična skraćenica za ime ove organizacije je bila Kominform, ali se ustalila oznaka Informbiro.

Informbiro na Slaviji

Za prvi susret komunističkih funkcionara iz Sovjetskog saveza, Rumunjske, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, Mađarske, Italije i Francuske na Slaviji je izgrađen hotel. Decembra 1947. tema je bila osnivanje redakcije lista kao zvaničnog organa organizacije. Sovjetski novinari koji su imali nalog da pomognu pri osnivanju biltena bili su smješteni u prostorijama Borbe. No, prvobitna idila je bila privid. Još uvijek nisu bili zaboravljeni Titovi grijesi iz rata, kada je protiv Staljinove volje osnivao Jugoslaviju i partizanskom otporu svjesno davao karakter revolucije. Te 1947. se tome pridodao grijeh zvani Balkanska federacija. Bugarski komunistički lider Georgi Dimitrov i Tito razradili su plan federalnog ujedinjenja dvije države, kojoj bi se potom priključile i zemlje poput Albanije i Grčke.

Staljin je službeno smatrao da je to „prerano". Neslužbeno mu se najvjerojatnije nije svidjela mogućnost da između crnomorske i jadranske obale bude previše divizija koje nisu pod njegovom kontrolom. Osim toga, imao je glavobolju sa Zapadom oko Titove podrške lijevoj strani u grčkom građanskom ratu – Narodnooslobodilačkoj vojsci Grčke (ELAS). Ali i sa Titovim teritorijalnim ambicijama sažetim u parolu „Trst je naš“. 

Iza svega toga je bilo pitanje svih pitanja: Da li pored Velikog gazde može postojati još jedan gazda? Titova želja da jugoslavenski komunisti budu ravnopravni sa sovjetskim već se u Staljinovim očima pretvarala u pobunu. Treba reći da su ideološki razlozi u prvo vrijeme bili izmišljeni. Kolektivizacija i industrijalizacija po sovjetskom modelu u Jugoslaviji su do sukoba sa Moskvom sprovođeni po sovjetskom modelu i to na rigidan način.

Staljinovo pismo

U ožujku 1948. u Beograd je stiglo Staljinovo pismo. On iznosi teške optužbe na račun jugoslavenskih komunista. Oni u aprilu odbijaju rukoljub i posipanje pepelom po glavi. Već je jasno da će doći do otvorene konfrontacije. Staljin saziva zasjedanje Informbiroa. Poziva jugoslavensku delegaciju, ali i Tita da uoči Vidovdana dođu u Bukurešt. O kakvim se tu opasnostima radi Tito zna još od svojih dana u moskovskom hotelu Luks. Zbog toga Jugoslaveni ne idu na sastanak i ne sudjeluju na njemu, ali su ipak najvažnija tema.

Na početku nije sve išlo po Staljinovom planu. Nisu se pojavili Poljak Vladislav Gomulka i Bugarin Georgi Dimitrov, dok je Rumunj Georghiu Deja počeo postavljati neugodna pitanja. Sve je prekinuo čovjek od apsolutnog Staljinovog povjerenja, Andrej Ždanov. Poznati promotor socrealizma i funkcionar kojem je bila povjerena obrana Lenjingrada rekao je da Sovjeti imaju pouzdane informacije kako je Tito „eksponent imperijalističkih sila“. Potom je usvojena rezolucija „O stanju u KPJ“ poznata kao Rezolucija Informbiroa. Ona samo varira teze iz Staljinovog martovskog pisma. Poziva se na smjenu jugoslavenskog partijskog vrha.

Brutalna defanziva Titovog tima

Između Staljinovog pisma i Rezolucije već je došlo do sporova među jugoslavenskim komunistima. Jedan od najbližih Titovih suradnika Sreten Žujović Crni usprotivio se odgovoru koji je u aprilu sastavio Milovan Đilas. To je platio višegodišnjom izolacijom. Mnogo lošije je prošao Andrija Hebrang, koji je podržao Staljinovu liniju i završio u zatvoru, gdje je već u lipnju najvjerojatnije ubijen. Zvanično je priopćeno da je izvršio samoubojstvo vješanjem za zatvorski radijator.

U kolovozu je kod Vršca ubijen Arso Jovanović, ratni načelnik generalštaba Jugoslavenske armije, a uhapšeni su pukovnik Vlado Dapčević i general Branko Petričević, koji su pokušali prijeći u  Rumunjsku. General jugoslavenskog zrakoplovstva Pero Popivoda uspijeva pobjeći avionom i u Moskvi dobiva čin general-majora. Ukupno je do pomirenja sa Sovjetskim savezom iz Jugoslavije pobjeglo oko 5000 Staljinovih fanova. Oni su uglavnom radili na rušenju vlasti u Jugoslaviji.

Tito  shvaća da se ovaj put radi i o njegovoj glavi. Moskovska „Pravda" prijeti mu sa aluzijama da je „sudbina Trockog poučna“. Tito ne namjerava da završi sa krampom u glavi kao bivši Staljinov konkurent Lav Trocki. Staljin tvrdi „Mrdnut ću malim prstom i Tita više neće biti". Nekoliko Staljinovih ubojica nisu uspeli da prođu obruč UDBE i domognu se Tita. Josip Broz piše Staljinu: „Prestani da šalješ ljude da me ubiju. Već smo uhvatili petoricu, jednog od njih sa bombom, a drugog sa puškom. (...) Ako ne prestaneš da šalješ ubojice, ja ću poslati jednog u Moskvu, i neće biti potrebe da šaljem drugog“.

Titova reakcija na prijetnju je brutalna. Od jula 1949. Goli otok postaje logor za političke osuđenike, dojučerašnje suborce. „Antistaljinistički staljinizam“ je krilatica koja pogađa suštinu.

„Jugoslavenska partija u rukama ubojica i špijuna"

Druga Rezolucija Informbiroa iz prosinca 1949.  je po tonu i sadržaju bila objava totalnog propagandnog rata. Jugoslavenski komunistički vrh je, prema tekstu Rezolucije,  sačinjen od „gestapovaca“, partija skreće od socijalizma ka nacionalizmu, radi na restauraciji fašizma, većina politbiroa je u rukama imperijalističkih gazda,  Beograd je postao centar američke špijunaže... Interesantno je da je Miloševićeva propagandna mašina točno četiri desetljeća nakon ovih događaja počela upotrebljavati već sročene krilatice Informbiroa okupljene oko teorije zavjere o „stranim plaćenicima“.

Iza Željezne zavjese su simpatije prema Jugoslaviji postale opasna etiketa. Brojni komunisti su bili izloženi optužbama za „Titoizam" i bili su izloženi represalijama. Treba se sjetiti i najpoznatijih žrtava, Rudolfa Slanskog koji je u tadašnjoj Čehoslovačkoj pogubljen 1952. i Lasla Rajka koji je stradao u Mađarskoj 1949. Montirani procesi koji su im organizirali postali su opomena čak i za uvjerene staljiniste.

Tako je primjerice u potpunoj izolaciji Sreten Žujović je dobivao samo materijale sa montiranog Rajkovog procesa. Kada je zatražio da pročita sva izdanja Borbe koja je propustio u zatvoru - djelovalo je. Pokajao se i pušten je iz zatvora.  Ironija sudbine je htjela da je upravo Slanski, zajedno sa Đilasom i Kardeljem i ostalim predstavnicima novih komunističkih zemalja, u onoj poljskoj provinciji 1947. stvorio čudovište koje ga je ubilo - Informbiro.

Hibridizacija Jugoslavije

Andrej Ždanov nije dočekao da vidi posljedice svog rumunjskog pledoajea uperenog protiv jugoslavenskih komunista. Umro je u kolovozu 1948. U Jugoslaviji je pod sovjetskom blokadom ideološki najprije odbačen „ždanovizam“ i njegovo središnje učenje - socrealizam. Nadrealistička estetika jugoslavenskih komunista, koji su svojedobno studirali u Parizu, potisnula je rigidan zahtjev da umjetnost mora biti „odraz stvarnosti". Bio je to prvi prostor slobode u sovjetskoj fazi Jugoslavije.

Osim toga, novi američki ambasador u Beogradu George W. Allen je u diplomatskom prtljažniku donio do tada neviđena vojna jamstva izjavljujući da Sjedinjene Države u slučaju napada na Jugoslaviju neće ostati neutralne. Uslijedila je velika vojna i politička podrška predvodnice slobodnog svijeta socijalističkoj Jugoslaviji. Ta je podrška Beogradu bila izuzetno potrebna. Po kasnijem svjedočenju proslavljenog sovjetskog ratnog komandanta Georgija Žukova, Staljin je 1952. doista pripremio napad na Jugoslaviju iz Bugarske, ali se u zadnji tren predomislio, jer su mu trupe trebale u Korejskom ratu.

Između 1949. i 1953. zabilježeno je 5000 oružanih incidenata na jugoslavenskim granicama prema zemljama Kominforma.

Jugoslavija se pripremala za rat. Industrija je premještana na zapad zemlje u Sloveniju i Hrvatsku. Svetozar Vukmanović Tempo je izabran za zapovjednika partizanskih trupa koje bi organizirale otpor Sovjetima kada ovi tenkovima pregaze ravničarski dio zemlje. Arhiv Jugoslavije je premješten u Bileću.

Epilog sa amnezijom

Povijesne posljedice Staljinovih rezolucija i jugoslavenskog otpora su poznate: Samoupravljanje, nesvrstanost, otklon Jugoslavije ka Zapadu. Neprikosnoveni autoritet Staljina je doveden u pitanje. Pobjedom kineske revolucije 1949. Staljin sa Mao Zedongom dobiva još jednog konkurenta koji ostaje izvan kontrole Moskve. Josif Visarionovič Džugašvili je želio nametnuti ideološku monolitnost, a dobio je ono čega se užasavao i zbog čega je ubio milione komunista – pluralizam socijalističkih modela.

Od oko pola milijuna jugoslavenskih komunista njih 55 000 se izjasnilo za Staljinove rezolucije. Povijesni značaj odbijanja većine jugoslavenskih komunista da se svrstaju u red poslušnika Moskve jeste van svake sumnje.

U aktualnim žongliranjima Beograda između Zapada i Rusije dobar dio vladajuće političke elite Srbije ne primjećuje i ne shvaća značaj Titovog „njet" Staljinu. Zato što ne zna što bi s njim. I zato što ga ne doživljava kao svoj.