Velika greška Angele Merkel

Ako ste došli ovdje pročitati komentar o migrantskoj krizi 2015, ulovili smo vas! Ali ostanite da biste pročitali jednu drugu priču - priču koja je također imala dalekosežne posljedice za Njemačku i svijet i o kojoj se (pre)malo govori. Ona bi mogla biti naslovljena "Energetska prekretnica" - zaokret u energetskoj politici kancelarke Angele Merkel.

Izborni program Merkel i njezinih kršćanskih demokrata (CDU) 2009. je sadržavao jedno obećanje o kojemu se vrlo kontroverzno raspravljalo u Njemačkoj: da će se revidirati relativno svježi planovi o odustajanju od atomske energije. 2009. je bila prva i do sada jedina izborna godina u kojoj Merkel pobijedila, a da nije bila prisiljena ući u veliku koaliciju sa socijaldemokratima. Umjesto toga je mogla vladati s malom i gospodarstvu naklonjenom strankom liberala (FDP). Uspjeh CDU/CSU-a i FDP-a je, nakon financijske krize, vjerojatno bio utemeljen na ekonomskim temama i ne na najavljenoj energetskoj politici nego unatoč njoj. Jer, ankete su i tada pokazivale da je među Nijemcima raširen negativan stav prema atomskoj energiji.

Fukušima i posljedice

Samo 18 mjeseci kasnije, tektonski poremećaji na drugoj strani svijeta doveli su do neslućenog potresa i u njemačkoj energetskoj politici. Epicentar je bio pred istočnom obalom Japana. Potres je 11. ožujka 2011. izazvao cunami koji je imao katastrofalne posljedice: više od 15.000 ljudi je poginulo, mnogi se i danas vode kao nestali. Ogromni vodeni zid na nekim mjestima visok i 40 metara zdrobio je i nuklearnu elektranu u Fukušimi.

Nesreća u dalekom Japanu je u Njemačkoj u fokus vratila izborno obećanje Merkeličine stranke. U medijima se tražilo da domaća politika odlučno reagira i špekuliralo se o tome da bi radijacija prouzročena nesrećom u Fukušimi mogla doprijeti i do Frankfurta. Tri dana nakon potresa u Japanu, Merkel je povukla "ručnu kočnicu": u Njemačkoj je uveden tromjesečni moratorij na rad nuklearki kako bi one mogle biti ispitane.

Kancelarka je po hitnom postupku sazvala komisiju koja je trebala razmotriti raspoložive opcije. 3. lipnja 2011. odustajanje od nuklearne energije je (još jednom) bilo zapečaćeno – i to planom koji je jako ličio na onaj koji je već jednom bio donesen. Posljednjeg dana prošle godine prestala je s radom još jedna, i to jedna od najproduktivnijih njemačkih nuklearki – „Phillipsburg 2“ - a do 2022. bi trebalo biti zatvoreno i preostalih šest.

Mediji i javnost su tada hvalili i slavili kancelarkinu odluku, činjenicu da je donesena "iz trbuha". Kancelarka je, naime, diplomirana fizičarka i prije toga je slovila kao hladna, proračunata znanstvenica koja uvijek kalkulira i traži kompromise.

Bilo je, doduše, glasova koji su argumentirali da se u Njemačkoj i oko nje ne može očekivati potres jačine devet stupnjeva po Rihterovoj ljestvici s cunamijem, kao i da proizvodnja energije u nuklearkama ne dovodi do emisije štetnog CO2. No, oni nisu imali većeg odjeka.

Hoće li doći do novog zaokreta?

Atomska energija je na lošem glasu i to s dobrim razlogom: jedna havarija može opustošiti ogromne površine. To barem važi za reaktore prve generacije. Slučaj Fukušime je pokazao da čak i nuklearke s modernijom tehnikom ne mogu uvijek odoljeti hirovima prirode na geološki nestabilnim prostorima. Do sada nije nađeno ni zadovoljavajuće rješenje za skladištenje nuklearnog otpada što je tamna sjenka nad svakom diskusijom o nuklearnoj energiji. No u vremenima klimatskih promjena neće biti lako proizvesti dovoljno struje. A baš ta proizvodnja je „zaslužna" za gotovo polovicu emisije štetnih plinova.

S obzirom na izvanredno klimatsko stanje i potrebu za energetskom sigurnošću, Nijemci bi trebali uskoro postati otvoreniji prema atomskoj energiji. U skupini G20 samo su članice EU-a srednje velikih gospodarstava poput Italije, Austrije ili Poljske slijedile njemački kurs.

Već atomske elektrane druge generacije emitiraju vrlo malo ugljičnog dioksida. Međunarodni odbor za klimu (IPCC) je prije pet godina izračunao koliko ugljičnog dioksida emitiraju različiti izvori energije kada se uzme u obzir čitav njihov životni ciklus. Rezultat: nuklearne elektrane u prosjeku emitiraju koliko i vjetroelektrane, naime, 12 grama po kilovat-satu. Sunčani kolektori su gori, s oko 41 do 48 grama, iako je i to vrlo niska vrijednost u odnosu na termoelektrane koje trenutno moraju nadoknađivati struju nuklearnih elektrana. Termoelektrane tijekom svog čitavog životnog ciklusa u prosjeku emitiraju 820 grama CO2 po kilovat-satu.

Kina je 2018. pustila u pogon prvi reaktor najnovije, takozvane četvrte generacije. Atomska industrija obećava uspjehe koji zvuče kao znanstvena fantastika: i do 300 posto više proizvedene struje s istom količinom goriva, atomski otpad koji je radioaktivan samo još nekoliko stotina, a ne više nekoliko tisuća godina, poboljšanje sustava za automatsko isključivanje u slučaju opasnosti, manju neovisnost od vodenog hlađenja što smanjuje rizik od stvaranja naprslina i eksplozija vodene pare, kao i mogućnost da se dio nuklearnog otpada ponovo koristi kao gorivo.

Do sada je uvriježeno mišljenje bilo da reaktori najefikasnije rade kada su pod punim opterećenjem. No, nova istraživanja pokazuju da bi nuklearke najnovije generacije mogle raditi na fleksibilnijoj osnovi i tako biti u budućnosti idealna dopuna izvorima obnovljive energije koji osciliraju u prozvodnji.

Kalkulacije prednosti i mana atomske energije su vrlo složene, ali nuklearna energija se čini u svakom slučaju modernijom opcijom od kopanja i spaljivanja ugljena.