Veliki svijet umjetnosti u malom samostanu

"Naravno da se nadamo da će kroz umjetnost ljudi ponovno početi razmišljati o vjeri", kaže Mauritius Chariol, benediktinski opat i voditelj samostana Tholey, koji se nalazi u u saveznoj pokrajini Sarskoj na krajnjem zapadu Njemačke. Odjednom je ovaj nepoznati kutak zemlje pobudio zanimanje svijeta. I to ne samo crkvenog.

Tholey slovi kao najstariji samostan na području Njemačke. Spomenut je prvi put još 634 i od tada je prošao kroz burnu prošlost. Nekoliko je puta bio rušen i obnavljan. Trenutno prolazi kroz fazu obnavljanja. Isto tako se trenutno obnavlja i samostanska crkva, jedna od najstarijih gotičkih građevina u Njemačkoj. Tamni srednjovjekovni prostor nakon čišćenja kamena od stoljetne čađe stotina tisuća svijeća koje su ovdje izgorjele, odjednom izgleda lako i prozračno.

Crkva, a ne muzej

No vrhunac novoobnovljene crkve je svjetlo koje pada kroz nove vitraže koji odnedavno ukrašavaju gotičke prozore. Iza tri vitraža stoji jedno slavno ime: Gerhard Richter, jedan od najpoznatijih (i najskupljih) njemačkih i svjetskih umjetnika. 88-godišnjak, rodom iz Dresdena, koji već godinama živi u Kölnu, je ovaj rad proglasio svojim vjerojatno posljednjim velikim djelom. Pored Richterovih vitraža novu crkvu ukrašava i 31 prozor minhenske umjetnice afganistanskog porijekla Mahbube Maqsoodi.

Usprkos ovim umjetničkim djelima crkva je i dalje crkva, a ne muzej. Shodno tome izgleda ovdje i svakodnevica. Već ujutro u pola šest redovnici dolaze ovamo na prvu molitvu. Posljednja je navečer nešto prije sedam. Za vrijeme renoviranja crkve se molilo u jednoj prostoriji pored crkve. Molitve na latinskom i njemačkom su okosnica samostanskog života.

Od kuhara do opata

Tholey je jedan od malobrojnih aktivnih samostana u Njemačkoj. Mnogi su posljednjih godina ili zatvoreni ili im je drastično smanjen broj žitelja. Ovdje čak živi više redovnika nego prije nekoliko godina. To je zasluga aktivnog predstojnika samostana, opata Mauritiusa. Čak i nakon 35 godina provedenih u jednom njemačkom samostanu, opatu se osjeća francuski naglasak. Sarska je oduvijek bila pokrajina koja je bila malo u njemačkim, malo u francuskim rukama. Tholey je zemljopisno bliži Parizu nego Berlinu.

Opat Mauritius je ovamo stigao daleke 1983. kao 23-godišnjak. Prije zaređenja je radio kao kuhar u jednom restoranu u obližnjem Luksemburgu. Danas se mnogi redovnici zaređuju u starijoj dobi. Redovnik Wendelinus je donedavno bio učitelj. Sada se brine o samostanskoj radionici. Ostali redovnici su u svojim "prošlim" životima bili pekari, vojnici, menadžeri, mehaničari. Redovnik Markus je nekada bio limar, sada se brine o pčelama koje donesu oko 1.000 kg meda godišnje.

Vitraži kao pomoć pri molitvi

"Liturgija je zaista veselje i, poput prozora Gerharda Richtera, velika utjeha. Molitve se isplate. One oslobađaju i to je ono što želimo prenijeti drugima", kaže opat Mauritius. No pored duhovnog života bivši kuhar se i danas brine za, među znalcima cijenjenu, kuhinju gostionice St. Lioba koja pripada samostanu.

Da se molitve sada obavljaju u okruženju umjetnosti na svjetskoj razini, je novčano omogućila jedna poduzetnička obitelj iz okolice. Svatko tko se ozbiljnije bavi djelom Gerharda Richtera, a takvih je mnogo, će u jednom trenutku svratiti u maleni Tholey. U ne tako dalekim katedralama u Mainzu i Metzu, crkvene prozore ukrašavaju vitraži jednog drugog poznatog umjetnika 20. stoljeća, Marca Chagalla.

I tako samostan odjednom očekuje posjet i do 100.000 posjetitelja godišnje. Specijalno za te potrebe se gradi centar za posjetitelje sa svim potrebnim informacijama ne samo o Richteru nego i o drugim ponudama u okolici.

Kako to namjeravaju logistički izvesti, stotine tisuća, grupe posjetitelja usred samostanske svakodnevice i molitva u miru? "To je sve jako novo za nas no nemamo bojazni. Već ćemo pronaći načina da ništa ne ugrozi naš vjerski, samostanski život", zaključuje Mauritius mirom dostojnim jednog redovnika.