Veliko srce transplantacijske Hrvatske

Marija Stjepović i Andro Burin upoznali su se na Odjelu hemodijalize u Općoj bolnici Dubrovnik. Oboje su bubrežni bolesnici, pa se i najveći dio njihova razgovora odnosi na specifična pitanja iz tog područja. Dok sjedimo u bolničkom kafiću, oni o eritrocitima ili difuziji tvari govore kao drugi ljudi o stupnjevima celzija na taj dan, o cijenama namirnica ili sportskim rezultatima. Najljepše riječi namjenjuju bolničkom osoblju, naročito medicinskim sestrama na dubrovačkom odjelu gdje dolaze na tretman.

Ali, ono što ih posebno veže činjenica je da njihova zdravstvena slika ovisi o trendu kampanje za doniranje organa u Hrvatskoj. A tu imaju, bar uvjetno govoreći, sreću što žive baš u ovoj zemlji. Naoko je to neobična konstatacija, uslijed mnogih drugih, često negativnih društvenih procesa su Hrvati zaokupljeni. Pa, čak i zdravstveno-političkih u generalnom kontekstu. No, baš situacija oko doniranja organa za transplantaciju, na sreću, odudara od opće situacije: Hrvatska je treća u Europi po broju doniranih organa na milijun stanovnika, prema statistici za 2010. godinu.

U strpljenju je spas

"Nemoguće je opisati taj osjećaj kad vam liječnici jave da imaju organ koji trebate i da ste došli na red za presađivanje", prisjeća se Marija kojoj su prije sedam godina uslijed dijabetesa transplantirali bubreg i gušteraču od istog donatora. Na to je čekala punih osam godina. Situacija je u međuvremenu krenula umnogome nabolje. Andro je u kasnima dvadesetim, Marija u ranim četrdesetim; ona mu se na trenutke obraća poput starije sestre, tumači mu situaciju.

"Ti na bubreg čekaš dosad nešto više od godinu dana, znači, to nije puno. A već su te dvaput zvali. Moraš imati strpljenja i sve će biti u redu".

Andro u ta dva navrata nije imao pogodnu krvnu sliku, pa je transplantacija odgođena za neki drugi put. Pokazuje fistulu na podlaktici, zatim pruža ruku da je opipamo. Ispod kože mu udvostručeno burno struji krvotok, na mjestu kirurški spojene arterije i vene, radi hemodijalize kojoj se podvrgava triput tjedno. Bio je aktivni vaterpolist, a onda su mu na sistematskom pregledu dijagnosticirali nefrotski sindrom.

"Živio sam zdravo, nisam pušio niti pio alkohol, no bolest očito ne bira. Sad se mirim s tim saznanjem i nastojim biti discipliniran te se nadati najboljem", govori on.

Strogi postupak dodjele organa

Puni značaj društvene svijesti o korisnosti doniranja organa, međutim, postaje vidljiv kad se uzme u obzir da se, na primjer, bubreg najčešće uzima od kadaveričnih donatora; o gušterači, jetrima ili srcu da ne govorimo. Od pacijenata, dakle, za koje više nema medicinske nade i koje na životu drže samo aparati te od čije su obitelji liječnici dužni zatražiti privolu za eksplantaciju funkcionalnih organa.

tjecajem okolnosti, Marija Stjepović primila je organe baš od davatelja iz Dubrovnika, što za primatelje načelno nije dostupna informacija. U okviru organizacije Eurotransplant, u kojoj se uz sedam drugih zemalja nalazi i Hrvatska, takvi se podaci taje zbog smanjivanja prostora za manipulaciju dodjelom organa, na primjer, onakvu kakva posljednjih tjedana potresa Njemačku. Ipak, obitelji kadaveričnih donatora nakon transplantacije imaju pravo doznati tko je primio organ.

Novi život u drugima

"Moj sin je 2005. godine stradao u prometnoj nesreći, imao je tada 21 godinu", prisjeća se Barbara Duvnjak, također Dubrovkinja, s kojom smo porazgovarali telefonski, upravo na povratku s navedenog razgovora u bolnici.

"Bili smo na okupu kad su nam se liječnici obratili s pitanjem o doniranju organa i samo smo se međusobno pogledali te jedni drugima sporazumno kimnuli glavama. Naknadno sam, i to slučajno, upoznala prvo Marijina supruga, a zatim me ona posjetila. Tada sam, prvi put nakon sinove smrti, osjetila kao da se u meni otopio neki led."

U jednom trenutku našeg razgovora, u dom Duvnjakovih stigla je i Marija Stjepović. Ona i Barbara Duvnjak, naime, redovno se posjećuju i druže, a majka pokojnog mladića ima veliku želju upoznati i primatelje drugih organa: jetra su donirana jednoj ženi iz Pule, srce tad 15-godišnjem dječaku iz Zagreba. "Ja ni dan-danas ne vjerujem da je on mrtav, a pogotovo zato što na ovaj način živi u drugim ljudima. Kad sam saznala za primatelja u Zagrebu, otišla sam tamo i tri dana samo hodala gradom, tjerao me na to osjećaj da ću ga sresti. Taj mladić, za kojeg sam čula da je dobro, ima srce mog sina, i upoznat ću ga prije ili kasnije", kaže Barbara Duvnjak.

Sustavno osvještavanje društva

Malo je za ovakvu priču reći da je potresna. Ona je i više od toga, jer pojašnjava na koji su način ljudi i organski i društveno ovisni jedni o drugima. Ali, ona k tome dokazuje važnost osvještavanja cjelokupne zajednice o potrebi doniranja organa, iza čega zacijelo ne stoji uvijek laka odluka. To osvještavanje također ne dolazi samo od sebe ili nekom igrom slučaja, osobito kad govorimo o velikom, svedržavnom uzorku, nego je rezultat sustavne edukacijske i motivacijske akcije. U Hrvatskoj, vrlo uspješne.

Marija Stjepović je i aktivistkinja županijske Udruge dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika koja tijesno surađuje s ostalim, nacionalnim organizacijama. Prilikom našeg susreta, donijela nam je i promotivni materijal udruge, poput vrećice s fotografijom hrvatskog nogometnog reprezentativca Ivana Klasnića kojemu je bubreg dvaput transplantiran i majice s citatom pape Ivana Pavla Drugog: "Sve što može spasiti nečiji život, šteta je sahraniti".

"Upoznao sam Klasnića kad je bio u Dubrovniku", rekao nam je Andro Burin, "i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Njegov primjer borbe s bolešću ulijeva nadu i vjeru svima nama".

Manjak financijskih sredstava

Kampanja o kojoj je ovdje riječ traje već niz godina, a njezina se uspješnost mjeri vrlo egzaktno: čekanje na bubreg u posljednjem desetljeću smanjeno je s prosječnih osam godina na oko šest mjeseci. U tom razdoblju Hrvatska se uključila u Eurotransplant, gdje članice (Slovenija, Mađarska, Austrija, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Hrvatska) tijesno surađuju, što zahtijeva izuzetnu uigranost i umješnost raznih medicinskih službi, na čelu s Nacionalnom transplantacijskom koordinacijom pri Ministarstvu zdravlja.

"Ponosni smo na naše izuzetne rezultate. Danas je najveći dio javnosti dobro upoznat s ovom materijom, a uz pomoć medija razbili smo ranije neznanje i predrasude", za Deutsche Welle izjavila je Tanja Watz, članica upravnog odbora Hrvatske udruge Transplant.

I mada je u samom transplantacijskom programu dosegnut maksimum, ostaju nam problemi vezani uz lošu ekonomsku situaciju, što se odražava na okolnosti tretmana pacijenata nakon presađivanja organa, kao i njihovih pojedinačnih financijskih mogućnosti. Većinom su pacijenti kojima je transplantiran neki organ, kako tumači Tanja Watz – i sama s doniranim bubregom – zapravo djelomični invalidi. A za njihov prihvat nedostaje u Hrvatskoj i stručnjaka i sredstava. Uz pokazanu te opisanu dobru volju i solidarnost, za nadati se da će se i to s vremenom unaprijediti.