Verheugen: Dalekosežna podjela Europe

Deutschlandfunk: Kriza eura i dalje traje kao i konflikt u Ukrajini. Desni populisti jačaju širom Europe, Velika Britanija prijeti istupanjem iz EU-a, pukotine u europskom projektu se dobro vide i na primjeru odnosa prema izbjeglicama. Kao da je raspad EU-a u međuvremenu postao realan scenarij. Posrće li Europa?

Günter Verheugen: To je još blago rečeno. Mislim da smo 2015. doživjeli početak sunovrata koji će se dogoditi ukoliko ga energično ne spriječimo. Rastakanje Europe ne treba zamišljati kao neku vrstu eksplozije, gdje se sve odjednom raspada, nego kao dugotrajan, mučan i bolan proces političkog i ekonomskog sunovrata koji će nas u sutrašnjici potisnuti na margine svijeta i smanjiti naš životni standard. To je presjek stanja.

Nabrojao sam već razne krize... Je li neka od njih odlučujuća za eventualnu budućnost Europe ili su sve te krize samo simptomi?

U pravu ste, to su simptomi. Trebalo bi se zapitati što je zajednički razlog za nesposobnost da se nosi s krizama. Vjerujem da je taj razlog činjenica da se Europa u posljednjih deset godina ne podrazumijeva. Umjesto toga porasla je sumnja u veliko obećanje europske integracije – mir i blagostanje za sve. Danas u Europi promatramo duboke političke i ekonomske podjele koje stvaraju napetu atmosferu u kojoj se kompromisi sve teže pronalaze. Jer vlade reagiraju na ono što doživljavaju kod kuće. Uhvaćeni smo u vrzino kolo: populističke struje jačaju – i to ne samo na desnoj strani, iskreno se mora priznati da se to događa i na ljevici posebno kad pogledate europsku podjelu sjever-jug – i kroz rastuću skepsu u društvu vlade još više gube volju da slijede princip prema kojem bi Europa bila iznad nacionalnih interesa. To je odlučujuće. Izgubila se svijest o tome da smo mi (EU, op. ur.) sudbinska zajednica u kojoj mora važiti: svi za jednog i jedan za sve. To podrazumijeva i spremnost da se u nekim okolnostima podnesu žrtve.

Na istoku EU-a se izdvojila skupina država koju bismo mogli označiti buntovnicima. Neki sada tvrde da je čitav proces proširenja EU-a na istok zapravo neuspješan. Kako Vi to vidite?

Ne vjerujem u to. Zapitajte se kakvo bismo stanje u Europi imali da su sve te mlade demokracije srednje i istočne Europe politički ostale na ničijoj zemlji. Odluka o njihovoj integraciji je bila povijesno nužna i povijesno ispravna. Podsjećam da u nekima od tih zemlja građani uživaju samo djelić blagostanja koje mi uživamo i tamošnjim vlastima je teško objasniti ljudima da trebaju podnijeti dio tereta. Ali slažem se s Vama, više bi bilo u europskom duhu ukoliko bi svi bili spremni preuzeti pošten dio posla u prijemu izbjeglica. No ima još nešto što nažalost moram reći: nespremnost da se od Njemačke preuzme dio tereta je na neki način ispostavljanje računa za njemačku politiku posljednjih godina koja je u Europi doživljena kao sve sebičnija i hladnija.

Kako spriječiti to lagano i mučno propadanje Europe, o kojem govorite? Je li rješenje, kako neki traže, više Europe? Ili, kako Britanci traže, manje Europe?

Fraza "više Europe" u ovom trenutku nije baš od pomoći jer je jasno da većina ljudi to shvaća kao prijetnju. Više Europe će nam sigurno trebati, više integracija na području vanjske i sigurnosne politike, više integracija u ekonomskoj i financijskoj politici. Ali tamo možemo stići tek kad Europu učinimo boljom. U tom pogledu sam bliži onome što kažu poslovično razumni i pragmatični Britanci: idemo pogledati što ljudi zapravo žele i što možemo bolje. I tu dolazimo do središnje stvari: po mom uvjerenju, ljudima najviše smeta osjećaj da se njima upravlja iz dalekog Bruxellesa i da oni na to nemaju nikakvog utjecaja. Osjećaj da se propisi sve više donose na tehnokratski i birokratski način, iako bi jednako dobro ili još bolje mogli biti doneseni na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Ja sam za to da još mnogo striktnije nego do sada provodimo načelo da se na europsko razini regulira samo ono što mora biti tako regulirano, ono što nacionalne države ne mogu.

Drugo pitanje je, je li zaista nužno da se Europa ostvaruje kroz sve više propisa, usklađivanja i pravila. To su dvije britanske točke: mogu li se kompetencije koje su u nekom trenutku prenesene Bruxellesu vratiti na nacionalnu razinu, ako nije nužno da se to regulira europski? I može li se smanjiti to brdo ponekad besmislenih, skupih i vrlo birokratskih propisa? To bi bio vidljiv znak da su brige građana shvaćene ozbiljno. U tom smislu je rasprava pred referendum u Britaniji možda i šansa, a ja bih savjetovao da se Britancima izađe u susret. Naravno da u tome postoji granica. Recimo kada se radi o ključnim načelima kao što je sloboda kretanja u Europi. Tko u to dira, taj dira u temelje – to se jasno mora reći našim britanskim prijateljima. Mogućnost da se slobodno krećemo po Europi je najvidljiviji simbol europske volje za ujedinjenjem. Ako to propadne, onda stvarno ne znam kako zaustaviti propadanje o kojem sam govorio.

Günter Verheugen (1944.) bio je glavni tajnik njemačkih Liberala (FDP), ali je kao član lijevo-liberalnog krila stranke napustio stranku 1982. u znak prosvjeda zbog koalicije s kršćanskim demokratima (kad se Genscher priklonio Kohlu). Od 1983. do 1999. je bio zastupnik socijaldemokrata u Bundestagu, a nakon toga postaje povjerenik EU-a za proširenje u Komisiji Romana Prodija. U prvom sazivu komisije Josea Manuela Barosoa bio je zamjenik predsjednika i povjerenik za industriju.