Veća prava radnicima u mesnoj industriji

Najmanje 7,75 eura trebao bi za sat vremena rada zarađivati svaki zaposlenik u mesnoj industriji, jer to je novi minimalac koji je dogovoren. Ipak, taj se dogovor neće primjenjivati od 1. srpnja, kako je planirano, jer zarada u mesnoj industriji time ne bi bila usklađena s drugim minimalcima na tržištu rada.

A tko bi se trebao pobrinuti za to da se poslodavci toga posvuda drže, kada ova novina stupi na snagu?

Primjerice Daniela Reim u oldenburškom savjetovalištu za zaposlenike koji su iz svojih domovina po posao došli u Njemačku. Rođena Rumunjka putuje kroz Njemačku i pokušava pomoći radnicima iz Bugarske i Rumunjske da ostvare svoja prava. Ona zajedno sa sindikatima daje sve od sebe i mora često biti oprezna.

Ured za savjetovanje ovakvih radnika smješten je na oldenburškom glavnom kolodvoru u pokrajnjoj uličici.

Savezna pokrajina Donja Saska uredila je taj ured prošle jeseni. Žena nježnije građe srednje visine priča kako ju je nazvao jedan Rumunj: bio je na policiji, želio je podnijeti prijavu. I što je prije moguće vratiti se u Rumunjsku. Ali nedostajalo mu je novca za autobusnu kartu, kako bi mogao otputovati kući.

Daniela Reim došla je u Njemačku prije 14 godina zbog ljubavi, priča ona, što potvrđuje i njezino njemačko prezime. Na parkiralištu parkiran je crni Volkswagenov kombi - njezino mobilno radno mjesto.

Samo u Donjoj Saskoj radi oko 10.000 radnika iz južne Europe koji imaju ugovor o radu, samo njih 6.000 u južnom Oldenburgu, utvrdi njemačke mesne industrije. S njih otprilike 200 Daniela Reim je u kontaktu. Sada ide prema Vechti. Caritas, humanitarna organizacija Katoličke crkve, platit će Rumunju autobusnu kartu.

Reim bi trebala dostaviti novac. Malo iza izlaza za Vechtu na vrlo prometnoj magistralnoj cesti B69 je mala kuća s koje otpada žbuka, na ulaznim vratima su prozorčići od mliječnog stakla, žaluzine su spuštene - to je smještaj za ljude u potrebi.

U sobi desno pokraj stepenica Rumunj je protekle noći našao utočište. Daniela Reim mu predaje novac za autobusnu kartu. On zahvaljuje. Očito je da osjeća nelagodu u situaciji u kojoj treba moliti. Rumunj ima 40 godina, stoji u sobi u plavoj trenerci s crnom nepočešljanom kosom koja je masna.

On mora popravljati europalete. Dobiva 35 centi po komadu. Dnevno ih uspije popraviti 200. Za deset sati zaradi oko 60 eura. Od toga mu se oduzima 150 eura za mjesto na kojem spava, još i 110 eura za put do Njemačke.

"On zapravo i nema zahtjeva. Nije radio čitavo vrijeme, a kada mu se odbiju troškovi stanovanja i puta, ne ostaje mnogo."

Oni koji dođu u Njemačku, a ne govore niti razumiju ni riječi njemačkog, prepušteni su u potrazi za poslom na milost i nemilost sumnjivim poslodavcima. Problem bi bio riješen jednim potezom kada bi se Rumunji izravno obratili tvrtkama u mesnoj industriji te se tamo prijavili za posao. Od početka ove godine njima je omogućena sloboda kretanja unutar Europske unije. Teško da bi se tvrtke u mesnoj industriji odrekle zaposlenika na ugovor, jer oni su znatno jeftiniji od stalno namještenog osoblja. Moguće je da se uskoro stvari promijene iz temelja, kaže Matthias Brümmer, direktor radničkog sindikata prehrambene industrije i ugostiteljstva za regiju Oldeburga i istočne Frizije.

"Sada smo nakon dugo godina, gotovo desetljeća rasprava, uspjeli dobiti tarifnu strukturu koja predviđa tzv. minimalac. Bit će to 7,75 eura, a do kraja 2016. godine dosegnut će 8,75 eura. Kada tarifni ugovor stupi na snagu, ozbiljno počinje i naš posao, jer tada ćemo normalno kontrolirati. Trenutno smo u postupku informiranja kolega, a onda ćemo pričekati prve obračune plaća."

Ako su se poslodavci i sindikati suglasili oko minimalne plaće, na scenu stupa radnik - i zakon o zajamčenim minimalnim uvjetima rada. Uz to ide i korektni obračun plaće, zatim zdravstveno osiguranje, dužnost prijavljivanja svih zaposlenika, plaćeni godišnji odmor, najmanje predviđeno vrijeme za odmor. Za nepoštivanje zakona nalogodavcu prijeti kazna zatvora, dakle prerađivač mesa odgovara ako mu se može dokazati da je imao saznanja o tome.

"Kada se gleda unatrag došli smo do najniže točke u branši. Uništen joj je ugled, kroz skandale s hranom, ali i socijalna pitanja koja uopće nemaju odgovora."

"Nije tako jednostavno nositi se sa svim tim brigama. U svakom slučaju pokušavam se isključiti, uvečer ili vikendom. Naravno, ponekad se uzrujavam, kada su u pitanju ekstremni slučajevi. Ali znam da će u budućnosti biti bolje i da je ljudima već sada polako bolje. To je moja nada i moj optimizam", kaže Reim.

Još malo pa je 18 sati i još jedan dugi radni dan za Danielu Reim došao je kraju. Ona je na putu za Oldenburg. Ispred ureda za savjetovanje mobilnih radnika ostavit će automobil. Sutra će ponovno ići u južni Oldenburg ljudima iz južne Europe, koji su došli u Njemačku u dobroj vjeri, kako bi ovdje uz pošteni rad mogli dobro zaraditi.