Više od nogometa, manje od nacionalizma

Kada se u petak (22.3.) zakotrlja lopta na Maksimiru, nekoliko milijuna ljudi riskirat će srčani udar gledajući nešto što bi trebalo biti samo – igra. Posljednja takva „igra“ iz 1999. godine praćena je ogromnim nacionalnim nabojem. Tada je na Maksimiru bilo 2:2, ali je zapravo pobijedila Jugoslavija jer se plasirala na Europsko prvenstvo. Drugi gol za Hrvatsku postigao je Mario Stanić, kojeg smo pitali jesu li se i koliko tenzije smirile od 1999. godine? „Teško da se nešto može promijeniti kad, evo, Vi i ja sada opet razgovaramo o prošlosti. Problem Balkana je teret prošlosti koji nosimo na leđima i koji nam ne dozvoljava da gledamo u sadašnjost i budućnost“, kaže Stanić koji danas piše utjecajan sportski blog.

Svaki ovakav susret prilika je za retrospektivu, recimo podsjećanje na utakmicu Dinamo-Crvena Zvezda iz 1990. kada su huligani-nacionalisti upropastili meč (nakon čega će rasturiti i državu), a Zvonimir Boban akrobatski udario policajca. Ta utakmica obično se navodi kao simbol početka krvavog raspada SFR Jugoslavije, ali beogradski novinar Slaviša Veselinović tvrdi da je u pitanju samo kulminacija. „Već krajem sedamdesetih su utakmice Dinama ili Hajduka protiv Partizana ili Zvezde bile utakmice u kojima je važnije pobijediti iz nacionalnih, nego iz sportskih razloga“, smatra Veselinović.

Traženje korijena animoziteta moglo bi lako odlutati do Jasenovca, Kraljevine Jugoslavije koju su Hrvati smatrali tamnicom naroda i tko zna dokle. Ali uvijek će isplivati formula gradnje vlastitog nacionalnog identiteta na račun omalovažavanja tuđeg – ta balkanska shema može se primijeniti na svako područje, pa i na sport, smatra bonski profesor Ludger Kühnhardt. „Na taj način se ljudi manipuliraju i huškaju jedni na druge“, kaže ovaj direktor Centra za istraživanje europskih integracija. Dodaje da je struktura nacionalističkih razloga i kvazi-argumenata potpuno ista – od Vardara pa do Triglava, samo su uloge „heroja“ i „zločinaca“ drugačije podijeljene. „Nacionalni identitet i posebnosti vlastitog naroda definirane su tako da ljudi uvijek misle: ja sam drugačiji, ja sam drugačiji“, objašnjava Kühnhardt za DW.

Iscrpna predigra

Predigra za ovu utakmicu nije bila žestoka, ali je bila iscrpljujuća. Nisu tu, kako kaže Veselinović, sijevale neke nacionalističke izjave kao 1999. godine. Ipak, posljednjih tjedana su nas srpski i hrvatski mediji upoznavali sa svakim detaljem, za mišljenje je upitan svatko, saznali smo da bi Mario Mandžukić bio spreman razmijeniti dres ako ga za to "zamoli" neki srpski nogometaš, iako ni u klubu nema običaj mijenjati dresove, da je Željko Ražnatović Arkan bio „sportski prijatelj“ Siniše Mihajlovića, na što je Hrvatska stranka prava tražila da se srpskom selektoru zabrani ulazak u zemlju. Ta je stranka poznata i po formulaciji da je Hrvatska država Hrvata, a da su svi ostali samo gosti.

„Krajem godine bilo je tenzija koje su pravili i selektori Igor Štimac i Siniša Mihajlović. Te tko je bolji, te hoće li zajedno popiti kavu ili neće piti kavu“, navodi Mario Stanić za DW. „Ali obojica imaju iskustva i kako se utakmica bližila stavljali su naglasak na sportski dio priče. Na tome im treba samo čestitati“, kaže bivši nogometaš Chelsea-ja i Parme. Novinar Veselinović pohvaljuje bivšeg hrvatskog selektora Ćiru Blaževića koji tenzije spušta podsjećanjem na utakmicu koja je 1999. odigrana u Beogradu. „Tada je nestalo struje tijekom utakmice, što je bilo neprijatno za hrvatske igrače. Srpski igrači su prišli, svatko je zagrlio po jednog kolegu iz hrvatske reprezentacije i rekao: Nemoj da brineš, ništa ti se neće desiti, ja sam tu.“

Godine idu, tenzije padaju

Iako sami sportski akteri teže da spuste loptu, napetost se podigla gomilanjem informacija pred utakmicu, mada ni približno onom intenzitetu iz 1999., kaže Slaviša Veselinović. On podsjeća da srpski i hrvatski klubovi već više od deset godina igraju regionalnu ligu u košarci. „Prvo gostovanje košarkaša Crvene Zvezde u Zagrebu protiv Cibone bilo je strašno – atmosfera ista kao na nogometnim utakmicama. Kako su godine prolazile, tako je tenzija padala. Na kraju smo došli do situacije da se u Domu Dražena Petrovića aplaudira srpskim timovima za dobre akcije. Među navijačima nema više onih koji su tu zbog nacionalizma, nego samo onih koji vole košarku“, kaže Veselinović u razgovoru za DW.

Nogomet, ipak, nije košarka. Koliko god bio tužan na prostorima bivše Jugoslavije, nogomet je svima „nacionalni sport“, uvijek pod povećalom javnosti. „Očigledno su u nogometu tenzije žešće“, kaže Mario Stanić, „iako mi se čini da je teže osigurati normalne uvjete igranja u dvorani nego na stadionu, ako masa poludi“. Veselinović tvrdi da se ne treba posebno bojati „nogometnih“ navijača – jer huligani jednako prave probleme na svim sportovima. „I pred ovu utakmicu se pribojavamo ljudi koje kolokvijalno zovemo navijačima, a koji prave probleme i zapravo su huligani. Ti isti ljudi, međutim, dolaze i na nogomet i na košarku, rukomet i bilo koji drugi sport da bi pravili incidente.“

I Stanić i Veselinović vjeruju da incidenata neće biti, pogotovo što su nogometni savezi dogovorili da ne vode gostujuće navijače na utakmice. Ta situacija je normalno-nenormalna; normalna jer je „rizik prevelik“ i „ne daj Bože da netko strada“ i „bolje je gledati mirno od kuće“ (Stanić); Ali je i nenormalna jer „utakmice služe i da se neki ljudi upoznaju i zbliže“ i „živim za dan kada će navijači iz bivših jugoslavenskih republika zajedno ići na stadion i sjediti izmiješani“ (Veselinović). „To će se dogoditi onda kada vlasti i policije Srbije i Hrvatske budu radile svoj posao“, smatra Veselinović. Napominje da "ljude s dosjeom" treba držati dalje od stadiona, kao i da svaki huliganizam mora biti drastično kažnjen. „Možda vlasti daju omladini ventil, puštaju je da se ispuše na stadionu, umjesto da izađe na ulicu jer znamo kakva je ekonomska situacija u obje zemlje“, kaže Veselinović.