Violončelo kao spas

Sedamnaestogodišnja Anita je pred ulazom u logor Auschwitz-Birkenau dobro znala da ju unutra čeka smrt. To je bilo u prosincu 1943. Njezini roditelji su već bili deportirani. „Ovo je dakle posljednja postaja", prisjeća se danas Anita Lasker-Wallfisch (96) trenutka dolaska u logor.

Na ulazu u logor smrti su ju pitali čime se do tada bavila. „Svirala sam violončelo“, rekla je prestravljena djevojka. Nedugo potom se pred njom stvorila voditeljica novog djevojačkog orkestra u logoru. „Bila sam skamenjena, gola, a Alma Rose me pitala kad sam i gdje studirala glazbu. Bio je to sulud razgovor."

Perverzna (zlo)upotreba kulture

U razgovoru za dokumentarni film DW-a „Zvuk diktature – klasika pod kukastim križem" Anita Lasker-Wallfisch ispričala je kako joj je violončelo spasilo život. Primljena je u orkestar ženskog logora s još 55 djevojaka.

„Bile smo djeca i amateri", kaže. Glazbu je aranžirala Alma Rose, nećakinja židovskog skladatelja Gustava Mahlera čiju glazbu su nacisti proglasili „degeneriranom umjetnošću". Od orkestra se mahom tražilo da svira marševe, ujutro i uvečer, dok žene idu na prisilni rad i vraćaju se.

Čelistica je tako bila pošteđena teškog rada, ali nije bila sigurna. „Neće nas poslati u plinsku komoru sve dok žele slušati glazbu. To je samo odgoda", prisjeća se ona.

Ali zašto su nacisti uopće željeli glazbu za svoje zarobljenice koje su ionako namjeravali ubiti? „Taj mentalitet je tako perverzan da se teško može zamisliti. Ali je jasno da su glazba i umjetnosti bili upregnuti kao dio ubilačke mašinerije“, rekao je za DW Norman Lebrecht, britanski glazbeni novinar koji godinama istražuje ulogu klasične glazbe u nacizmu.

„Cvjetanje kulture bila je jedna od mogućnosti za naciste da opravdaju svoju vladavinu u Njemačkoj“, nastavlja novinar. „Tako su mogli reći da su kulturna nacija i da ne bi učinili ništa nekulturno."

Adolf Hitler je poznavao moć glazbe. „Svakako treba glazbu shvaćati kao najveću upravljačicu osjećajima", rekao je on na kongresu NSDAP još 1938. godine.

Cinična realnost je bila da su židovski kompozitori i glazbenici progonjeni i ubijani. Istovremeno su nacističke glavešine poput logorskog liječnika Josefa Mengelea slušali kako im Židovke poput Anite Lasker-Wallfisch sviraju. Navodno je Hitler u privatnoj kolekciji ploča imao izvedbe židovskih glazbenika.

Opisati neopisivo

U dokumentarnom filmu DW-a koji se upravo snima glavne uloge imaju Lasker-Wallfisch i dirigentska zvijezda Wilhelm Furtwängler koji je surađivao s nacistima.

Za potrebe filma su povijesne snimke po prvi put digitalno restaurirane i obojene. Među njima i scene kada Hitler prisustvuje svečanostima u Bayreuthu ili otvaranju Olimpijskih igara 1936. Kao i snimke Anite Lasker-Wallfisch koju je, nedugo poslije oslobađanja logora, intervjuirao jedan britanski novinar.

„Ono što sam tada pokušala opisati bilo je neopisivo. To je činjenica. Kako opisati logor Bergen-Belsen? Tamo se hodalo po leševima. To se ne može opisati", kaže ona danas.

Emigrirala je u Veliku Britaniju, a Njemačku posjetila tek 1994. Dugo je šutjela o svemu, a onda je počela pričati. I ne namjerava prestati. Kaže, glazba je bila tu za nju i u doba neopisivih grozota. „Nju nisu mogli uništiti. Glazba je glazba, nedodirljiva!"

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu