Vlak sa perona 17 vodi ravno u smrt
18. listopada 2016
Horst Selbiger se dobro pripremio za govor koji će održati tijekom svečanosti obilježavanja obljetnice dana kad su počele deportacije židova sa prostora čitavog Reicha. Svečanosti će prisustvovati brojni ugledni gosti, među njima i predsjednik njemačkog parlamenta Norbert Lammert. Selbiger danas ima 88 godina i osobno je dobro poznavao mnoge koji su sa perona 17 kolodvora Grünewald u Berlinu poslani u smrt. Među njima su bili i njegovi dobri prijatelji i mnogo rođaka. On i njegovi roditelji su imali sreće: nisu deportirani i preživjeli su.
Uoči ove obljetnice Selbiger je iz Berlina otišao na cilj ovog prvog "istočnog transporta", u Lođ u Poljskoj. "Tamo su mi se odjednom vratile sve uspomene", kaže nam Selbiger u svom malenom urednom stanu u berlinskoj novogradnji iz socijalističkog doba. "Nevjerojatno je s kakvom brutalnošću su postupali nacisti i bacili te potpuno nedužne ljude u plinske komore."
Masovnih deportacija židova u nacističkoj Njemačkoj je bilo i prije: još 1938. su prvo stradali židovi poljske nacionalnosti, nakon toga je bilo i deportacija iz pojedinih krajeva i na istoku i na zapadu. Ali sredinom listopada 1941. su se te pojedinačne akcije lokalnih nacista pretvorile u sustavni progon i odvođenje židova u logore. Dakle čak i prije nego što su nacističke glavešine donijele tu odluku o "konačnom rješenju" na sastanku u siječnju 1942. u vili na berlinskom jezeru Wann.
Nacistički rječnik za likvidaciju
U službenim dokumentima nacisti su redovito koristili eufemizme i govorili o "preseljenju", "evakuaciji" ili "udaljavanju iz Reicha". Zapravo, državna željeznica je židove prevozila u smrt, u geta ili u radne i koncentracijske logore koji su nicali posvuda na osvojenim područjima. Prvo su željeznice koristile svoje stare vagone koji se više nisu koristili, nakon toga su ih trpali u vagone za prijevoz stoke.
Prvi transport židova iz Berlina krenuo je 18. listopada 1941. sa sporednog kolodvora Grünewald, peron 17. U njemu se nalazilo 1089 žena, djece i muškaraca koji su odvedeni u Lođ. Do kraja nacističke vladavine iz Berlina je odvedeno oko 50.000 osoba židovske vjere.
Peron ovog kolodvora na rubu glavnog grada Njemačke danas je spomenik i baš tu će Horst Selbiger držati govor. "Peron 17 je za mene mjesto početka svih patnji. Mi djeca smo bili pametniji od odraslih. Najkasnije smo 1941. već znali da će nas židove uništiti kao gamad." Stariji su se još nečemu nadali - obično su govorili "pa ne mogu nas baš sve pobiti." Ispalo je: na sreću nisu, ali jesu pokušali. Ali Selbiger, tada mu je bilo 13 godina i njegovi drugovi su već vidjeli kako nacisti odvode židove.
Horst Selbiger je rođen 1928. u Berlinu. Njegova majka nije bila židovka, ali njegov židovski otac je želio da njegov sin bude odgojen u duhu njegove vjere. Pohađao je židovsku školu sve dok ona nije bila zatvorena. Od 1942. morao je ići na prisilan rad, godinu kasnije je bio uhićen i umalo je i on završio u Auschwitzu. Ali i on i njegovi roditelji su ipak izbjegli tu sudbinu.
Nakon rata je ostao na istoku, u socijalističkoj Demokratskoj Republici Njemačkoj. Želio je pomoći obnovi zemlje, ali niti komunističkim vlastodršcima nije bio po volji. Isključen je iz partije i zabranjeno mu je bavljenje njegovim zanimanjem tako da je pobjegao je na Zapad. I tamo je bio užasnut kad je vidio kako se "na Zapadu nije uspio uništiti fašizam".
Pun ožiljaka i na tijelu i na duši otišao je u mirovinu već sa četrdesetak godina nakon što je već previše i vidio i doživio.
Svjedok sa životnom zadaćom
Već godinama Selbiger svjedoči o onome što je preživio, drži predavanja i jedan je od osnivača udruge Child Survivors Deutschland – preživjela djeca Njemačke. "Odvedeno je i ubijena je 61 osoba s imenom Selbiger. Među njima je i moja prva velika ljubav. I svi mi oni poručuju: kao preživjeli, govori o onome što se nama dogodilo!" A to on i čini i činit će sve dok može.
Zato će govoriti i na 75. obljetnicu prve deportacije židova iz Berlina i opet će podsjetiti na užas koji se događao na peronu 17. Na kraju još i kaže: "Kad bi se opet mogli okupiti svi iz razreda moje škole, okupili bi se baš na peronu 17." Jer baš od tamo su i mnogi njegovi drugovi iz škole otišli u smrt.