"Vrijeme je da se EU angažira u Makedoniji"

Europske institucije kao i predstavništva drugih država u Bruxellesu pokazuju povećano zanimanje za zbivanja u Makedoniji. To dokazuje i prilično veliko zanimanje koje je jučer (20.5.) vladalo za skup posvećen događajima u toj zemlji u Centru za istraživanje europske politike u Bruxellesu (nazočilo mu je pedesetak ljudi). Jedan od sudionika te tribine, šef briselskog ureda njemačke Zaklade za znanost i politiku (SWP) Dušan Reljić, u intervjuu za Deutsche Welle procjenjuje kakva je situacija u Makedoniji, ali i u regiji, ukazuje na mogućnosti izlaska iz krize, prenosi dojmove s jučerašnje konferencije.

Dušan Reljić: Imao sam dojam da većina sudionika u raspravi na skupu u Bruxellesu ne očekuje povećanje nasilja, da ne vjeruje da može doći do ponovnog izbijanja albansko-makedonskog oružanog sukoba, ali i da sumnja da će doći do brzog raspleta krize. Svakako, iskazna su i očekivanja da se Europska unija mora više angažirati na licu mjesta da stvari ne bi krenule nekim kaotičnim tijekom. […] Moj dojam je da većina u Bruxellesu smatra da je nedovoljno da se posredovanje između zavađenih strana u Skopju prepušta samo Europskom parlamentu, odnosno trojici zastupnika toga parlamenta. Umjesto toga, a i ja sam se pridružio tom zahtjevu, vjerojatno je sada došao trenutak kada bi povjerenica EU-a za vanjskopolitička pitanja, gospođa Federica Mogherini, trebala preuzeti stvar u svoje ruke i puno više se angažirati nego do sada.

Deutsche Welle: Europska komisija je u svojim redovitim izvještajima o napretku Makedonije i ranije ukazivala na negativan razvoj, osobito na područjima kao što su neovisnost sudstva, sloboda medija, problem s javnom administracijom itd. Iako je to iznošeno diplomatskim, dakle ublaženim rječnikom, ipak je bilo jasno da su i u Bruxellesu svjesni da Makedonija već duže vrijeme u procesu približavanja EU-u de facto nazaduje. Zar Europska komisija i drugi nisu i ranije imali mogućnosti spriječiti te negativne tendencije?

Ne vjerujem, i to iz dva razloga. Prvi je što su ti izvještaji, koji se obično objavljuju u listopadu, proizvod birokratskog usuglašavanja među raznim tijelima Komisije. To je instrument koji bi trebao poticati zemlje, a koji se često pokazao neučinkovitim. Makedonija je, ako se ne varam, šest puta ako ne i više, dobila preporuku Europske komisije da počne pregovore o članstvu, ali Europsko vijeće, dakle države-članice, nisu tu preporuku uvažavale nakon veta Grčke zbog spora oko imena. S druge strane, stvari u Makedoniji se već nekoliko godina kreću u smjeru koji podrazumijeva da su političke institucije, prije svega parlament, ali i pravosuđe i sve drugo što čini jednu funkcionalnu demokraciju, oslabljene. Je li to samo rezultat udaljavanja od EU-a i NATO-a ili je to i rezultat loše ekonomske situacije i jačanja vlasti jedne stranke, jednog čovjeka – to je stvar rasprave. Ali nije samo Europska unija ta koja je odgovorna za prilike u Makedoniji. Na prvom mjestu su to sami Makedonci.

Analize pokazuju da se tendencije k autoritarnosti pojavljuju od 2008., nakon summita NATO-a u Bukureštu, kada je prijem u tu organizaciju djelovao kao „gotova stvar“, da bi na kraju Albanija i Hrvatska bile primljene, a Makedonija nije. U međuvremenu, 2001. godine stigla je i presuda Međunarodnog suda pravde s Grčkom u vezi imena, koju sve do sada međunarodna zajednica, NATO ili EU, ignoriraju. Je li bila greška stati na stranu saveznika – Grčke, a protiv odluke najviše, i to vlastite sudske instance?

U međunarodnim odnosima rijetko vlada pravda ili osjećaj što je to pravedno. Pa čak i međunarodno pravo ne dolazi toliko često do izražaja. Međunarodni odnosi i dalje su prije svega odraz moći pojedinih država ili konstelacija odnosa među državama. Zbog toga mislim da je sada kasno da se žalimo na to što je bilo 2008. ili kasnije. Trebalo bi vidjeti kako će Makedonija sada izaći iz ove aktualne krize. Ključno pitanje pri tom jest da li političke snage, kako u makedonskom, tako i u albanskom tijelu, imaju dovoljno sposobnosti i volje da nađu kompromis ili će ponovo, kao i 2001., biti nužno da se on nameće izvana. Svaka varijanta koju proizvedu sami Makedonci, za demokraciju i institucije te zemlje, pozitivnija je nego nametanje izvana. Potrebno je tražiti nove oblike suživota i nove oblike podjele demokratske vlasti. Isključivo okretanje vanjskom čimbeniku, neće doprinijeti tome da se stvari poboljšaju.

Posljednje demonstracije u Makedoniji, a naročito one oporbene, pokazale su da Makedonija nije u toj mjeri podijeljena po etničkim kriterijima. Može li slika koju su zajedno poslali Makedonci, Albanci, Srbi, Turci, Romi, biti početak buđenja građanske svijesti?

U Makedoniji i dalje postoji koalicijska vlada VMRO-DPMNE i DUI, dakle jedne makedonske i jedne albanske stranke. U ovom trenutku ne vidi se spremnost te vlade da prihvati neka od predloženih rješenja, recimo formiranje neke prijelazne vlade ili nekog oblika građenja nacionalnog jedinstva oko organiziranja novih izbora koji bi bili bolje nadgledani, koji bi bili pravedniji nego ranije i koji bi u svakom slučaju proizveli jednu novu političku kvalitetu. Mitinzi jesu demokratska stvar, ali oni služe samo za to da se stvori politička kulisa koja bi trebala na kraju proizvesti politički dogovor. Taj politički dogovor ponovo će biti stvar političke elite u Makedoniji. Ja nemam dojam da albanska politička elita u ovom trenutku ima želju da se previše eksponira. Primjećujem prilično veliku suzdržanost. Također mislim da je prerano za procjenu mogu li masovne demonstracije oporbe stvoriti toliki pritisak javnosti koji može utjecati na političku elitu, posebno na Albance, da izađu iz vladajuće koalicije. To će, nažalost, ponovo ovisiti o vanjskim čimbenicima, odnosno o tomu u kojoj će mjeri SAD, Europska unija i okolne države, prije svih Albanija, imati utjecaja na igrače u Skopju. […] Osnovna činjenica jest da se stječe dojam da unutar Makedonije i dalje postoji ravnoteža dviju političkih opcija i da u ovom trenutku albanske političke stranke mogu biti te koje mogu promijeniti odnos snaga, odnosno oboriti vladu.

Kako procjenjujete da bi događaji u Makedoniji mogli utjecati na njezino okruženje, odnosno na zemlje Balkana?

U ovom trenutku neku veliki političku korist od zaoštravanja prilika u Makedoniji nitko od susjeda nema. Negativna zbivanja u Makedoniji negativno bi utjecala na pregovore Srbije s Europskom unijom. Loš razvoj događaja u Makedoniji zahtijevao bi od Albanije jedno drukčije političko ponašanje i također bi je doveo u neprilike. Isto je i s Kosovom. Dakle, ako je u prvom trenutku nakon sukoba u Kumanovu izgledalo da su najveću štetu pretrpjele oporbene stranke, već kada su se stvari malo razjasnile, kada se ispostavilo da makedonska država nije efikasno reagirala – ipak troje vrlo važnih ljudi u vladi dalo je ostavke – onda se pokazalo da je zapravo uza zid stjerana vlada u Skopju. To je ono što pokazuje da vanjski čimbenici zapravo nisu imali neki pretjerano jak argument ili interes da cijelu stvar zaoštravaju. Kako će se riješiti odnos vlasti i oporbe u Makedoniji? Meni se čini, kao što sam već rekao, da su dva čimbenika posebno važna: jedno je kako će se postaviti SAD i Europska unija, a drugo – kakav će odnos zauzeti albanski politički čimbenik.