WikiLeaks na izdisaju?

Prošlog tjedna platforma WikiLeaks ponovno se našla u udarnim vijestima. Ovoga puta ne zbog objavljivanja nekih novih tajnih dokumenata, već zbog američkog vojnika Bradleyja Manninga. On je na sudu priznao krivicu po pojedinim točkama optužnice koja ga dovodi u vezu s odavanjem povjerljivih informacija WikiLeaksu. Pored ostalog je priznao da mu je dostavio tisuće stranica vojnih izvještaja iz Iraka i Afganistana, diplomatskih prepiski i drugih povjerljivih dokumenata tijekom 2009. i 2010. godine.

WikiLeaks nije za sada želio komentirati svjedočenje Manninga. Do sada WikiLeaks nikada nije želio eksplicitno niti potvrditi ni opovrgnuti da su sporne informacije dobijali od Manninga. No, na Twitteru su WikiLeaksovi urednici postavili poruku u kojoj piše: "Bradley Manning se izjasnio da nije kriv za pomaganje neprijatelju. Pomaganje javnosti nije pomaganje neprijatelju“. O fenomenu WikiLeaksa smo razgovarali s njemačkim stručnjakom za internetske fenomene i politiku Markusom Beckedahlom.

DW: U kojoj mjeri WikiLeaks još uvijek radi ono zbog čega je i osnovan?

Markus Beckedahl: Tužno je što se WikiLeaks uglavnom još samo vrti oko Juliana Assangea i trenutno ne ispunjava zadaću zbog koje je i osnovan, naime, da bude sigurna luka za dokumente od globalnog i povijesnog interesa. Naravno da još postoje načini da se dokumenti dostave Assangeu i njegovoj ekipi, ali za obične "zviždače" koji ih ne poznaju osobno, to je sada postalo teško. To je šteta, ali to ne znači i da je umrla ideja koja stoji iza WikiLeaksa. Sada postoji mnogo sličnih platformi, kako u tradicionalnim medijima, poput portala Zeit Online ili WAZ-medija, pa sve do klasičnih poštanskih sandučića, kakvih je bilo i prije interneta. Tu su i specijalizirani portali poput Balkanleaksa. To je recimo neka vrsta regionalnog WikiLeaksa koji prati novinarski rad i čiji je cilj ukazati na loše pojave i korupciju.

Može li WikiLeaks destabilizirati svijet objavljivanjem mnoštva informacija o stvarima koje se tretiraju kao državne tajne?

Nisam baš siguran da može. Više od milijun ljudi je imalo mogućnost vidjeti dokumente WikiLeaksa i prije nego što su objavljeni na tom portalu. Sve to nisu bile baš strogo čuvane tajne. Smatram da je svaka zainteresirana tajna služba za te podatke znala zahvaljujući svojim špijunima. Ono što je WikiLeaks učinio jest da je te dokumente prezentirao najširoj javnosti i na taj način ih demokratizirao.

Koji su glavni nedostaci, a koje prednosti principa WikiLeaksa?

Na primjer, po mom mišljenju koje dijelim sa mnogim kritičarima, trebalo je više paziti na zaštitu osoba koje žive u represivnim sustavima a koje su komunicirale s američkim veleposlanstvima. Njihova imena je trebalo ručno izvaditi iz tekstova, ali za tako nešto WikiLeaks nije imao dovoljno resursa. Inače smatram da je linija WikiLeaksa ispravna. Oni su bili prethodnica koja je pokazala svijetu kakav je značaj "zviždača", anonimnih osoba koje ukazuju na zlo u vlastitoj sredini i kako ta aktivnost može izgledati u 21. stoljeću. Nije to dakako ništa novo. U povijesti je bilo puno "zviždača". Mnogi su postali junaci, za mnoge javnost nikada nije čula. U američkoj povijesti su to, na primjer, bili ljudi koji su otkrili skandal Watergate, i to su veliki heroji Sjedinjenih Američkih Država. Kasnije su uvijek bili pozivani u javne diskusije kao stručnjaci za tu temu.
Ono što je dobro je da je WikiLeaks pokrenuo trend objavljivanja originalnih dokumenata, a oni su za građane kredibilni. Tako se i u novinarstvu može nešto promijeniti. Novinarski tekstovi mijenjaju svet. Ako imamo pristup originalnim dokumentima, onda možemo provjeriti rad novinara i učiniti ga boljim. Nadam se da je to shvatila nova generacija novinara - da na mrežu treba postaviti više originala, kako bi ih što više ljudi moglo vidjeti.

Razgovor vodio: Günther Birkenstock

Preveo: Saša Bojić