Zašto je Njemačka zasuta zlatom?

Njemačke sportašice i sportaši u Pyeongchangu dosad nisu imali razloga biti nezadovoljni: praktično čitavog prvog tjedna Zimskih olimpijskih igara je Njemačka ostala na prvom mjestu po broju osvojenih odličja. Makar je „najvažnije sudjelovati", niti navijači u domovini nisu imali protiv što je u Južnoj Koreji najčešće odjekivala himna Njemačke jer je zlato odlazilo u ovu zemlju: devet zlata do ove nedjelje, četiri srebra i četiri bronce.

Silke Kassner, njemačka kanuistica i predstavnica predsjednika Atletske komisije u Njemačkom Olimpijskom savezu naravno da prije svega ističe izuzetne doprinose njenih sportskih kolegica i kolega koje prkose svim izazovima, od skandala sa dopingom, optužbama o korupciji u sportu, ali i organizaciji igara u Južnoj Koreji koja nije uvijek idealna.

Ali odgovor je jednostavan: gotovo dvije trećine njemačkih sportaša na ovim igrama bi inače barem teoretski trebali nositi uniformu, vojske ili policije. „Osobito u zimskim sportovima ta potpora institucija igra odlučujuću ulogu", objašnjava Kassner.

Vojna misija: sport

Tu se osobito ističe Bundeswehr: tamo je trenutno 744 radnih mjesta namijenjeno „sportskim vojnicima". To ne znači samo same sportaše ili sportašice, nego i njihove trenere, tehničare i fizioterapeute. Svi su oni vojnici, dakle sa pripadajućim plaćama i drugim povlasticama, makar nitko od njih ne mora obavljati bilo kakve druge zadaće kao „normalni" vojnici. Svo svoje vrijeme mogu posvetiti sportu i predstojećim natjecanjima.

„Ta radna mjesta u vojsci su bez sumnje atraktivna. Svi sportaši imaju status u kojem se na vrhunski profesionalni način mogu pripremati za natjecanja. Ali problem dolazi kasnije, jer na taj način ne stječu ništa što bi im otvorilo karijeru i nakon služenja vojske. Zato krenuti tim putem znači i mnogo idealizma, jer kasnije se morate snalaziti što da radite", kaže nam Kassner.

U svakom slučaju, očito da u ovoj njemačkoj momčadi u Pyeongchangu ima mnogo idealista: gotovo polovica od ukupno 153 sportaša iz Njemačke su zapravo pripadnici Bundeswehra.

Dugoročni kompromis

Slična radna mjesta postoje i u Saveznoj policiji, ali tamo se takvim sportskim službenicima u pravilu nudi i obrazovanje za položaj srednjeg policijskog službenika. Donekle je nedostatak što se tako ipak ne može čitavo vrijeme posvetiti sportu, ali je golema prednost što je to onda rješenje koje će trajati do mirovine: vojnici u pravilu imaju tek višegodišnje ugovore. Na primjer i klizačica Claudia Pechstein je zapravo policajka.

Tako ispada da je u Južnoj Koreji i 23 pripadnika njemačke policije, a ostatak uglavnom prima potporu od Njemačke pomoći sportašima. To je klasični oblik potpore profesionalnim sportašima u Njemačkoj, makar zapravo dobivaju tek osnovno. Preko njega su osigurani od nesreće, nude im se i besplatni seminari, a pokušava im se naći i radno mjesto nakon sportske karijere. Ali kada je riječ o novcu, potpora je prilično skromna i iznosi od 300 pa do najviše 1000 eura mjesečno, ovisno o uspjesima.

A kod uspjeha, tu se zapravo mjeri samo jedno: „U Njemačkoj je tako da samo zlatna medalja na Olimpijadi povećava prihod sportaša. Čak niti pobjeda na svjetskom prvenstvu tu ne pomaže", kaže nam Christoph Breuer sa Njemačke više sportske škole u Kölnu. On je istraživao učinkovitost takvih potpora sportašima i došao je do zaključka kako je samo šačica vrhunskih sportaša u stanju staviti nešto novaca na stranu za karijeru nakon sportske. Svi ostali onda tek nakon sportske trebaju tek steći neku kvalifikaciju za posao od kojeg će moći živjeti.

Medalje na polici nezaposlenog

Zapravo, nije poštena usporedba broja medalja koja je osvojena u prvoj polovici natjecanja u Pyeongchangu sa čitavim i za Njemačku rekordno lošim igrama u Sočiju. Već tada su svi došli do zaključka kako se nešto mora promijeniti: sportašima se mora omogućiti karijera i u civilnom životu, a i potpora je rijetko dovoljna nego su sportašice i sportaši prije svega ovisni o podršci njihovih obitelji.

Jer za razliku od nekih ostalih sportova, pogotovo manje poznati zimski sportovi jedva da zanimaju pokrovitelje i sponzore, a čak i ako se netko nađe, naknade su veoma skromne. Drugim riječima, pred mladim, talentiranim sportašem stoji dilema: okrenuti se sportu na teret svojih roditelja i onda možda imati policu punu medalja i pokala, ali – ništa drugo. „Zato gubimo mnogo talentiranih sportaša zato jer im je jasna budućnost koja ih čeka i onda se radije odluče za život bez vrhunskog sporta", žali se Kassner.

Ipak, ne gubi nadu: intenzivno razgovara i sa nadležnim ministarstvima u Berlinu, ali i sa Bundeswehrom i svugdje nailazi na želju nekako riješiti taj problem. Usprkos poplavi medalja – ili baš zbog njih „moramo dalje razvijati naše mjere potpore, inače nećemo moći dalje. Ali i dalje je za nas, sportašice i sportaše najvažnije da možemo slobodno odlučiti, što će biti naša karijera", kaže nam Kassner.