Zašto je tako teško držati se novogodišnjih odluka?

"Ne znam koliko puta sam odlučila da ću prestati pušiti, ali tek kad sam ostala u drugom stanju sam stvarno i prestala", kaže nam Diana Schmidt, majka dvoje djece iz Kölna. "Kad sam shvatila da sam odgovorna za drugo živo biće, osjećala sam da namećem nešto nezdravo i čak opasno nekome tko se ne može oduprijeti. To mi je dalo snagu da ustrajem u svojoj odluci."

Prvo: odluka je obred

To iskustvo mlade majke je zapravo odličan primjer zašto neka odluka "uspije", kaže nam psiholog Yaki Sagy. Isto tako, kad u ovim danima, po tko zna koji put odlučujemo kako ćemo živjeti zdravije, baviti se sportom, prestati jesti meso ili tek čitati više knjiga, važno je to povezati sa svojevrsnim obredom. "Odluke ljudi su neka vrsta ceremonija i te ceremonije doista mogu na neki način promijeniti ljude."

Psiholog nas podsjeća: "Sjetite se trenutka kad netko kaže 'da' na vjenčanju. Ta odluka fizički ne mijenja osobe koje se vjenčaju, ali se ipak nešto mijenja u njihovim glavama."

To je uvelike povezano i s odrastanjem, putem od djetinjastog ponašanja u svijet odraslih. Kod vjenčanja je to pitanje vjernosti: naravno da prsten na ruci nikoga ne sprječava da ne "skoči u tuđi krevet", ali mu svakako daje veći osjećaj krivice. Tako je i obred kojim se mlada majka odrekla cigarete pomogao da doista prestane pušiti.

Drugo: gdje su svjedoci?

Ali trebamo li ostati trudni, vjenčati se ili proći kroz neki drugi važan događaj u životu da uspijemo u našoj odluci? "Možete svakako reći da je manje šansi da iznevjerite svoju namjeru ako takvu odluku objavite na primjer pred 500 ljudi, nego ako to kažete samo nekoliko prijatelja i poznanika", kaže nam Sagy.

Kao i na vjenčanju s toliko uzvanika, to još nije razlog da se netko drži te odluke, ali je to način da se stvori realnost gdje svoju odluku stavljate u čitav kulturni prostor svojih prijatelja i poznanika i glasno izgovarate kako prihvaćate određena pravila.

Na neki način je to onda slično zakonu, makar je golema razlika između zakona i osobne odluke. Na vašu odluku vas nitko ne sili, niti postoje institucije koje će nadzirati pridržavanje te odluke. Obratno, kaže nam psiholog, osobna odluka može biti i snažnija od zakona: Adam Rosenberg na primjer redovito vozi brže nego što je dozvoljeno jer u njegovoj domovini Izraelu je najviša dopuštena brzina 90 kilometara na sat. "To je kompletna glupost tako da redovito vozim brže i riskiram ponekad da dobijem globu."

Treće: iza izazova slijedi i zadovoljstvo

Nema tog zakona koji će nam zabraniti nezdravu hranu ili narediti da moramo smršaviti. Ali baš u tome leži i slaba i najjača strana u takvim odlukama: što je izazov teži, to je veće zadovoljstvo da smo uspjeli u našoj odluci. Sankcije za neuspjeh su samo u nama, ali su i one vrlo oštre: stid, sram što se nije uspjelo ili tek duboko razočaranje zbog naše slabosti.

Osobito je teško ako se netko odluči na cilj koji mu je tek teoretski poželjan. Na primjer, hraniti se samo veganskom hranom makar se čitavog života hranio "normalno". "Golema je razlika među ljudima koji su i odrastali u veganskim obiteljima i onih koji su tek odlučili da se zbog njih ne trebaju ubijati životinje i da zato neće jesti meso. Ovim drugima je kud i kamo teže držati se takve odluke."

Ali zašto nam je tako teško držati se odluka koje si zadajemo? Odgovor je vrlo jednostavan, podsjeća nas psiholog: "Ljudi se jednostavno teško odriču zadovoljstva. A to odricanje je još teže ako je cilj tek stupiti u simbolički drugi socijalni krug gdje se rijetko kad odmah vide prednosti."

Kod dijeta to znači "ući u socijalni krug" mršavih koji se ne moraju sramiti kad se pojave u kupaćem kostimu ili kupaćim gaćama. Taj cilj se pak čini nezamislivo daleko kad uvečer razmišljate o čokoladi koju još možete pojesti. Ali taj socijalni krug postoji i to se ne treba zaboraviti.

Četvrto: odreknuta ugoda znači još veću ugodu

I to je slično kao kod djece kad ih se uči da za stolom ne jedu rukama: "Učimo ih da koriste nož i viljušku i tako se moraju odreći svojevrsnog zadovoljstva da prstima hvataju hranu u tanjuru. A što dobivaju zauzvrat? Mjesto u 'društvu odraslih'. Hvalimo ih, govorimo kako su odrasli, da su sad 'veliki' dečko ili cura i to postaje njihovo novo zadovoljstvo", objašnjava psiholog.

Realnost jest da mnogi od nas radije ne odlaze baviti se sportom, da jedu što hoće - i da voze brže od dopuštenog. Na taj način se čini da baš nismo previše skloni odreći se neke ugode da bismo zauzvrat dobili nešto tek u dalekoj budućnosti. Ima li lijeka i protiv toga?

Tu svakako pomaže imati što više svjedoka za svoju odluku, ali je važno i odrediti realan i prihvatljiv rok kad se nešto odlučuje: "Kad netko kaže kako će početi dijetu za dva dana, to jedva da ima nekog odaziva u njegovoj okolini. Ali ako obećaju da će 'u novoj godini' početi mršaviti, onda ta izjava ima više težine. Nitko neće reći da će prestati pušiti za dva sata. Radije će reći da će prestati pušiti od početka sljedećeg mjeseca", objašnjava Sagy.

Zapravo je čak i bolje odluku uopće ne povezivati s rokom, nego zagasiti cigaretu i reći - to je bilo to. Naravno, uvijek će poslije doći i kava kad bi bilo lijepo zapaliti i zato se uvijek sve svodi na isto pitanje, upozorava psiholog: "Koliko je velika naša želja da se odreknemo neke ugode? Netko tko nije spreman platiti svaku cijenu je isto tako onaj tko će vrlo vjerojatno prekršiti svoju odluku. Na kraju krajeva, uvijek se radi o tome da se odričemo našeg komfora i ugode da bismo dobili nešto drugo što želimo još i više od toga", zaključuje Yaki Sagy.