Zašto se Mađarska želi ograditi?

Svake godine najesen mađarski premijer Viktor Orban koristi takozvani „Građanski piknik“, koji okuplja konzervativnu elitu, kako bi poslao političke poruke. Ove godine Orban je, naravno, govorio o izbjeglicama, uobičajeno militantno.

Europa je bogata, ali slaba, to je najopasnija kombinacija, smatra Orban. “Liberalno brbljanje” odvelo je kontinent u duboku krizu identiteta. Europa i njezini narodi morali bi sačuvati svoj etnički i kulturni sastav, Mađarska će to u svakom slučaju učiniti. Ta zemlja ne želi umjetne i ubrzane promjene kroz muslimansko doseljavanje. Mnogo više je potrebno prije svega mlade generacije usmjeriti na „svakodnevni patriotizam“ i „svakodnevni nacionalizam“, kao što su kupovina mađarskih proizvoda ili izbjegavanje uvriježene upotrebe anglicizama u jeziku.

S takvim stajalištima Viktor Orban nije usamljen u istočnoj Europi – ali on govori otvoreno i žestoko. I u tome dobiva podršku svojih sunarodnjaka. Ankete pokazuju da mnogi Mađari razmišljaju slično kao šef vlade. Ali na čemu se bazira takva žestina u jednom vremenu, u kojem se na drugoj strani kontinenta ne govori o izolaciji, već se raspravlja o jačem otvaranju prema vani?

Propaganda za osvajanje glasova

U Mađarskoj je u prvom redu riječ o unutarnjoj politici. Orbanov najbliži krug ljudi je instrumentalizirao temu izbjeglice, kako bi popravio pad popularnosti vladajuće stranke Fides. Uspješno: kaos s izbjeglicama u Mađarskoj proteklih tjedana, koji je najvećim dijelom vlada sama isprovocirala i njezino čvrsto političko-vojno rješenje, Orbana je ponovo dovelo na vrh skale popularnosti.

Orbanov žestoki nacionalizam i zahtjev za isključivanjem i homogenošću, veći dio mađarskog društva pozitivno prihvaća. Poznavatelji prilika smatraju da za to postoje kompleksni razlozi. „Puput svih srednjoeuropskih država i Mađarska je tijekom povijesti više puta osjetila dvostruki moral zapadnih demokracija i tretman države druge klase“, kaže konzervativni politolog Ágoston Mráz, ukazujući na Trianonski ugovor iz 1920. godine. Tada, nakon Prvog svjetskog rata, odlukom zapadnih saveznika, Mađarska je dvije trećina svog teritorija morala ustupiti susjednim zemljama. „Osjećaj da velike sile slabe suverenitet srednjoeuropskih zemalja ili da su to u stanju činiti, još uvijek je snažno ukorijenjen.“

Bez suočavanja s prošlošću

Intelektualci poput poljskog povjesničara Jana T. Grossa vjeruju da na odnos prema izbjeglicama u zemljama kao što su Mađarska i Poljska utječe izostalo suočavanje s fašističkom prošlošću. „Tek kada do tog suočavanja dođe ljudi mogu prepoznati svoju obvezu za spašavanje onih koji bježe pred lošom sudbinom“, piše Gross u nedavno objavljenom komentaru za portal "Project Syndicate 2015".

Suočavanje s mađarskim doprinosom holokaustu ne samo da je izostalo, već se u pravilu potiskuje. Prema vani se doduše propagira internacionalizam i međunarodno prijateljstvo, ali s višedesetljetnom politikom izolacije, u društvu su rasli brojni otpori. Mađarska je doduše, kao i druge istočnoeuropske zemlje neko vrijeme velikodušno prihvaćala komunističke imigrante, ali mnogo kontakta s domaćim stanovništvom nije bilo poželjno.

Konkurencija za radna mjesta?

Bivši antikomunistički aktivist za građanska prava, filozof G. M. Tamás, koji je danas jedan od ideologa nove ljevice u istočnoj Europi, vidi još jedan razlog zašto se Mađarska i druge istočnoeuropske zemlje na takav način odnose prema izbjegličkoj krizi. „Postoji neka vrsta konkurentske imigracije. Istočnoeuropske zemlje ne mogu preživjeti bez emigracije viška vlastite radne snage u zapadnu Europu“, napisao je u eseju, koji su nedavno objavili brojni ljevičarski europski portali.

Tako se samo iz Mađarske u protekle četiri godine iselilo oko 650.000 ljudi, kako bi radili u inozemstvu. „U vitalnom interesu zemalja kao što je Mađarska je da zaustave sadašnje izbjeglice, jer mi s njima konkuriramo oko zapadnih resursa, zato što su istočnoeuropska gospodarstva jedan tužan vic“, kaže Tamás.

Viktor Orban je u svom ovogodišnjem govoru opisao konkurentsku borbu upozoravajućim riječima: „Izbjeglice ne traže sigurnost, već za sebe žele životni standard. Oni žele imati život kakav mi živimo.“