„Za dom spremni“- lažna povijest lažnih domoljuba

I dok je incident koji je izazvao nogometaš Joe Šimunić skoro pa zaboravljen, novi je vjetar u leđa revizorima povijesti dao političar i posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković. Kaže, „za dom spremni“ treba uvesti u službenu vojnu uporabu, usprkos „vrištanju“ onih čiji su „preci, a i oni sami, tamanili Hrvate“.

Dio javnosti uzvraća da je riječ o nedomoljubnoj inicijativi koja može samo štetiti naciji i državi, no teško je ne primijetiti da je akronimska varijanta ozloglašenog pozdrava (ZDS), sveprisutna u internetskom komuniciranju pa čak i u komentarima posjetitelja Facebook stranica najviših državnih institucija i predstavnika vlasti. Oni koji ga koriste tvrde – riječ je o povijesnom hrvatskom pozdravu. Svoje će teze pojačati s bujanjem četništva u Srbiji, Šešeljevim divljanjem i pokušajem rehabilitiranja Draže Mihajlovića; ne shvaćajući da je na taj način Hrvatska propala još jedan krug dublje u spirali skoro pa komplementarnih nacionalizama raspirenih na području bivše Jugoslavije.

Izokrenuta stvarnost, zanemarene činjenice

'Povijesna teza' se najčešće 'argumentira' operom Nikola Šubić Zrinski, ideološki i mitološki važnoj točki hrvatske kulturne baštine, a koju je napisao Ivan Zajc krajem 19. stoljeća. No prava istina je, objašnjava za DW povjesničar dr. Hrvoje Klasić, da je ZDS kao pozdrav uveden tek utemeljenjem fašističke ustaške Nezavisne države Hrvatske te da je riječ o ekvivalentu njemačkog Sieg Heil. „Pozivao sam sve one koji šire laži da pokažu jedan jedini dokaz. To je lako provjeriti. Libreto je svima dostupan. ZDS u toj operi ne postoji, kao što nije nigdje zabilježeno da je netko prije na taj način pozdravljao“, kaže Klasić i dodaje da građani rijetko razmišljaju što im se po tom pitanju servira.

Uz to navodi još jedan poklič, često korišten na nogometnim tribinama – „U boj, u boj, za narod svoj!“ I njega se pripisuje navedenoj operi, no u libretu ga nema. „Ono što je jako interesantno jest da takav stih postoji samo u pjesmi srpskog autora Jove Jovanovića Zmaja „Bojna pesma“. To je pjesma iz 19. stoljeća koja govori o oslobađanju Srba od Turaka. No na utakmicama se nakon „u boj, boj, za narod svoj“ izvikuje „ubij Srbina“, što pokazuje indiferentnost prema činjenicama, ali i na koji se dio povijesti referiraju oni koji viču ZDS“, objašnjava naš sugovornik društvenu klimu u kojoj se činjenice koje ne idu u prilog željenoj tezi jednostavno zanemaruju.

Estrada i emigracija

Uzletu ZDS-a možda je najviše pridonio estradni ljubimac desnice, pjevač Marko Perković zvani Thompson, koji ga je ugradio u svoju pjesmu 'Bojna Čavoglave', jednu od najizvođenijih ratnih pjesama u Hrvatskoj. „ZDS je tada bio otpor onome što se događalo i iz čega je Hrvatska izlazila. On u sebi sumira jedan antikomunizam i antisrpstvo, ako hoćete i antijugoslavenstvo. Obzirom da se ustaše doživljavalo kao borce protiv komunizma, srpstva ili velikosrpskih ideja, ustaštvo je na mala vrata ušlo kao simbol otpora, posebno u trenutku kada je Hrvatska izlazila iz jedne komunističke i socijalističke zajednice, napadnuta od velikosrpske ideje Slobodana Miloševića.“

Tomu su, kaže Klasić, pridonijeli ustaška emigracija i njeni potomci koji su se početkom devedesetih počeli vraćati u Hrvatsku. Ustaštvo se, dodaje, počelo tolerirati jer se ljudi najlakše povezuju s radikalnim varijantama. „ U Hrvatskoj je 91. godine trebalo nešto vrlo radikalno da bi se oduprlo onom drugom radikalnom što nas je snašlo; Miloševiću, Šešelju, Arkanu, balvan revoluciji...“ Kao anegdotu navodi kolegu studenta povratnika iz Sidneya, a koji do dolaska u Hrvatsku nije znao da BiH nije u njenom sastavu. „Odrastao je uz kartu 'Hrvatske do Drine'. Kada sam ga pitao je li istina da su oni tamo svi za Pavelića, rekao mi je da je to laž i propaganda, jer su njegovi bili za Maksa Luburića“, prisjeća se Klasić. Luburić je, podsjetimo, ratni zločinac i zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac u kojem je, prema trenutno dostupnim dokazima, stradalo više od 80 tisuća Židova, Srba, Roma i Hrvata nesklonih ustaškom režimu.

U ovom trenutku teško da lijevo-liberalna vlada može odaslati poruku koju zagovornici pozdrava ZDS žele čuti pa je odgovornost na opozicijskom HDZ-u, predsjednici Grabar Kitarović, ali i Crkvi. No, Klasić tu dodaje i intelektualce te povjesničare koji svojim dvosmislenim izjavama koketiraju s različitim političkim opcijama. „Predsjednica ima čak savjetnicu za holokaust pa mislim da bi pružila najbolji primjer i poslala najbolju poruku kada bi napustila svaku utakmicu i situaciju na kojoj se vikne ZDS i 'ubij, ubij, Srbina'. Crkva je sudjelovanjem u projektima oko relativiziranja Jasenovca poslala krivu poruku. Ne mislim na sve svećenike, ali riječ je o velikom broju njih.“

Provokacija bez svijesti

I ugledni zagrebački sociolog dr. Renato Matić odbacuje tezu prema kojoj je ZDS izraz istinskog domoljublja. Dodaje da i sve glavne političke stranke imaju stav da je riječ o pozdravu nastalom u kvislinškoj ustaškoj državi. „ZDS je u zahvaljujući drugom totalitarizmu bio proganjan. Potom se bez ikakvog službenog objašnjenja počeo koristiti u doba agresije na Hrvatsku u pojedinim skupinama. Danas ga najčešće koriste oni koji se u vrijeme zadnje agresije na Hrvatsku nisu ni rodili, a u školi o ZDS nisu ništa učili. Oni vide da to živcira vlast pa ga koriste kao provokaciju bez svijesti o tome što to jest.“

Korijen problema ovaj sociolog vidi u tomu što se o njemu nije povela skoro nikakva službena stručna rasprava, pa o tom dijelu hrvatske povijesti ne postoji usuglašena priča koja bi se predstavila mladima. „Neznanje ne opravdava, ali za njega su zaslužne političke elite kojima nije bio cilj da se dobar dio dubioza iz naše povijesti raščisti, već ih se koristi za dnevno-političke i parcijalne ciljeve.“

Ostrašćeni 'argument' kako su s tim pozdravom ginuli hrvatski vojnici u Domovinskom ratu, Matić također odbacuje, jer on nije bio opće raširen među braniteljima. No čak i kada bi postojala povijesna argumentacija, kaže sociolog, trebalo bi ga odbaciti, jer je ZDS u 2. svjetskom ratu kontaminiran. „Pod njim su počinjeni strahoviti zločini i njemu nema mjesta u suvremenom društvu, bez ikakvog ograničavanja demokratskog izražavanja. To je ono što bi mladi trebali znati.“

Dodaje da se prema europskom istraživanju „Demokracija i sjene totalitarizma i populizma: europsko iskustvo“ Hrvatska, s naglaskom na mlade, svrstava na europsku sredinu pa čak i malo niže.

Strah od izbjeglica kao uvod u agresivni fašizam

„Naravno da se o grupama, pojedincima i partijama koje zastupaju fašističku kriminalnu ideologiju može govoriti. Ima ih, oni su povezani na širim razinama od EU, redovito se sastaju. Zanimljivo je kako se grupa mladih pronacista iz Hrvatske jako dobro slaže s mladim srbijanskim pronacistima. To je na toj simboličkoj razini nešto što govori o, uvjetno rečeno, otporu sistemu bez svijesti o tome što se promiče. Naravno, postoje tu ljudi koji su jako svjesni i sposobni su manipulirati, oni mlade ljude dodatno guraju na tamnu stranu.“

No fašizam koje se prepoznaje na toj simboličkoj razini je manje opasan, jer je vidljiv, može ga se zakonom izolirati i kazniti. Stoga sociolog Matić smatra da su najveći problemi društveni uzroci fašizma, a koji se nakon vojne pobjede nad fašizmom u 2. svjetskom ratu nisu nikada do kraja iščistili. „Govorim o ekonomiji i politici. U njima se zakonitosti nisu promijenile, a to je vidljivo čak i u Njemačkoj koja je krenula drugim putem nakon rata. Najveća je opasnost ta pritajena fašizacija europskog društva koja je potaknuta izvana.“

I tu je profesor vrlo konkretan i aktualan. „Vidljiva je manipulacija strahom od dolaska neeuropskih migranata. Agresivni fašizam neće tako lako zavesti velike mase, ali one se mogu zavesti strahom. Govoreći o tome da trebamo preduhitriti prijetnju, a prijetnji se kroz godine pripisuje ime, prezime i određeni lik, tada velike mase popuštaju pred agresivnim fašizmom.“ Europska unija, smatra, kroz programe odgoja i obrazovanja to još nije prepoznala i ne želi se s time suočiti. Baš kao ni Hrvatska. „A opasno je zatvarati oči pred onim što uništava humanost, empatiju, solidarnost i iskonsku društvenost. To je pitanje budućnosti društva“, zaključuje sociolog Matić.