Zaboravljeni indijski obronci Himalaja
27. studenoga 2011Darjeeling je za većinu još uvijek indijska prijestolnica uzgoja čaja. I iako iz ove regije dolazi svega dva posto u Indiji proizvedenog čaja u ovu brdsku stanicu koju su britanski kolonijalisti osnovali u 19. stoljeću kako bi pobjegli od paklenih vrućina tadašnje prijestolnice Kalkute mnogi u Darjeeling još uvijek dolaze isključivo kako bi uživali u klasičnom "cup of tea" (šalici čaja). No, duh kolonijalne Indije može se pronaći u još samo nekoliko preostalih hotela u kojima bi studenti hotelijerstva mogli učiti o prapočecima turizma u 19. stoljeću. I iako se u ovim hotelima, koji nose imena poput "Windamere" ili "Elgin", grije na drva, a tekuća voda i struja ovise o lokalnoj infrastrukturi što u pravilu znači svakodnevne nestašice, "five o`clock tea" prija čak i onima koji se čaja sjete jedino kad ih uhvati prehlada.
Izvan ovih oaza mira Darjeeling je sve više gradić poput stotine drugih iz bengalske provincije u kojem vlada kaos i neprekidna buka. No to ne smeta neprekidne kolone turista koji svake godina s početkom sušnog razdoblja (kraj listopada, početak studenog) pohrle u ovaj gradić na podnožju Himalaja.
Samoborček na krovu svijeta
I dok su Britanski kolonijalisti nekad u Darjeeling dolazili zbog nižih temperatura, današnji turisti najviše dolaze zbog pogleda koji se odavde pruža na vrhove Himalaja. U četiri sata ujutro s glavne gradske tržnice kreću kolone terenaca ispunjenih turistima. Cilj: Tigrovo brdo, vidikovac desetak kilometara udaljen od Darjeelinga s kojeg se, kad nije oblačno, može vidjeti nekoliko vrhova iznad 8.000 metara među kojima i kralj Mt.Everest. Darjeeling je na još jedan način povezan s najvišim vrhom na svijetu: odavde naime dolazi Tenzing Norgay, čovjek koji je zajedno s Edmundom Hillaryjem 1953. prvi osvojio Mt. Everest (lokalno stanovništvo naravno kaže da je Tenzing bio prvi koji je zakoračio na vrh Chomolungme kako najvišu planinu na svijetu zovu Tibetanci).
Bilo kako bilo, do podnožja Himalaja i danas se stiže prilično mukotrpno. Obično se do Darjeelinga s najbližeg (80 km) aerodroma u sjevernobengalskom Siliguriju putuje taksijem ili autobusom. U kakvom su stanju ceste govori podatak da je taksiju za 80 km potrebno četiri i pol sata. No oni koji su skloniji još većoj avanturi do Darjeelinga putuju poznatim Himalayan Toy Trainom, uskotračnim "vlakom" kojem je za istu udaljenost potrebno čak 8 sati. Turisti koji se ovom atrakcijom žele provozati, a da ne izgube čitav dan biraju kraću trasu koja traje samo 2 sata. Na toj kraćoj trasi prometuje i kompozicija koju vuče jedna od posljednjih parnih lokomotiva u željezničkom prometu Indije. No, ovaj "indijski Samoborček" puževim korakom ipak kroz brojne serpentine prevlada nadmorsku visinu od gotovo 2.500 metara.
Na sljedećoj stranici: Zemlja Gurki
Dobrodošli u zemlju Gurki
Što se vlak više penje prema Darjeelingu to su češći natpisi dobrodošlice u zemlju Gurki. Borba za neovisnu saveznu državu Gorkhaland (po nepalskom narodu Gurka) u svibnju ove godine dobila je politički epilog kada je Mamata Banerjee, premijerka Zapadne Bengalije na čijem se krajnjem sjeveru Darjeeling i Gorkhaland nalaze, u jeku predizborne kampanje potpisala povelju o uspostavljanju Teritorijalne administracije Gorkhaland (GTA) kojom se ovom dijelu Zapadne Bengalije daje više autonomije. To je istodobno označilo i kraj desetljetne borbe za potpunu autonomiju i osnivanje vlastite savezne države koja je od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća odnijela tisuće života. Posljednjih godina borba se svodila na sporadične napade na pripadnike bengalskih tj. indijskih vlasti ali je i to djelovalo destabilizirajuće i prije svega se odražavalo na priliv turista. Na kraju je, kako priča lokalno stanovništvo, prevladalo obećanje vlasti u Kolkati za više autonomije i - više novca. Gurke, kako se dalje priča, mogu biti i sretne ovakvim ishodom jer u međuvremenu ni demografski argument za potpunu autonomiju "ne drži vodu". Nepalski narod, naime, već odavno ne čini većinu na području koje je trebalo biti novom saveznom državom.
Sikkim - najmlađi kutak Indije
Uska cesta kroz plantaže čaja vodi od Darjeelinga do Sikkima, najmlađe indijske savezne države. Sa svojih 800.000 stanovnika ova država sjeverno od Zapadne Bengalije ne igra veliku ulogu u ukupnom stanovništvu Indije koje broji gotovo 1,2 milijarde stanovnika. No utoliko je veće strateško značenje. Sikkim je poput klina smješten između Butana na istoku, Nepala na zapadu i Tibeta tj. Kine na sjeveru. Sikkim je pod okrilje "Majke Indije" došao tek 1975. i to nakon što je, na intervenciju lokalnog stanovništva nezadovoljnog sikimskim vlastodršcima, indijska vojska ušla u nekadašnju kraljevinu i svrgla tadašnju, kod naroda omraženu vlast. Na referendumu koji je uslijedio, 97 posto stanovnika Sikkima je podržalo ulazak svoje zemlje u Indijsku uniju. Kina je pripadnost Sikkima Indiji priznala tek 2003. i to uz uvjet da Indija prizna Tibet kao dio Kine. No, odnosi sa sjevernim rivalom su još uvijek napeti tako da su mnoga pogranična područja prema Kini još uvijek vojna zona.
Ekološka država Sikkim
Najveći dio stanovnika Sikkima, uglavnom sačinjenih od manjina pristiglih iz Nepala, Butana i Tibeta, radi u turizmu ili državnoj službi. Vojska je prisutna na svakom koraku i od maslinastozelenih kamiona marke Tata se još jedino češće mogu vidjeti terenci-taksiji istog proizvođača ili, također indijske, Mahindre. Sveprisutni žderači dizela (koji u Indiji sadrži višestruke količine sumpora od dizela u ostatku svijeta) teško se uklapaju u sveprisutnu kampanju Sikimske vlade koja je svoju državu nedavno proglasila ekološkom. Iako se na svakom koraku turiste mami proizvodima koji nose oznaku "organic" i činjenici da su vlasti zabranile upotrebu plastičnih vrećica, u oči vrlo brzo upadaju divlje deponije i palionice otpada usred netaknutih brdskih prašuma. Od ovakvih prizora i najravnodušnijim namjernicima zastaje dah. Svijest o ekologiji je doduše prisutna kod lokalnog stanovništva, pogotovo onih koji svakodnevno imaju posla s turistima, no želja za ekološkijim životom (poput vožnje automobila koji manje troše) često zapinje kad je u pitanju novac. "Rado bih vozio Toyotu ili Mitsubishi ali oni su nedostižno skupi. Vlada ogromnim carinama štiti domaće automobile koji su međutim prilično neekološki", kaže vlasnik terenca za prijevoz turista, podrijetlom Butanac dok čeka da se mušterije vrate s obilaska jednog budističkog samostana. Indija štiti svoje proizvode a to je najočitije pri pogledu na vozni park nacije: čini se da 99 posto svih automobila na cesti nosi oznaku Tate, Mahindre ili Marutija, sve redom indijskih proizvođača automobila, uglavnom nepoznatih izvan same Indije.
Na sljedećoj stranici: Indijski krov svijeta
Snježni vrhovi i tibetanski samostani
Brojne turiste, od kojih je najveći dio onih domaćih i to prije svega iz "obližnje" Kolkate, stanje i podrijetlo terenaca koji se neumoljivom upornošću makadamima probijaju do skrivenih samostana ili vodopada, previše ne zanima. Važno je fotografirati se zabundan u vunene veste i skijaške kape kupljene, na radost lokalnih trgovaca, na samom licu mjesta, uz motive kojih dolje u nizini nema. A to su prije svega vječitim snijegom prekriveni vrhovi istočnog dijela Himalajskog masiva.
Najviši među njima je vrh Katchendzonga, s 8586 m najviši vrh Indije te treći po redu najviši vrh svijeta. No, malo koji domaći turist se odlučuje na ekspediciju prema Katchendzongi. Ova vrsta turizma je više manje rezervirana za strane turiste koji su u stanju platiti skupe ekspedicije i vodiče. Stranci se Katchedzongi smiju približiti jedino s posebnom dozvolom koju je moguće dobiti jedino kao sudionik neke organizirane ekspedicije. I inače je za strance kretanje po Sikkimu vrlo ograničeno. Za ulazak u ovu saveznu zemlju potrebna je posebna dozvola koja se na unutardržavnom graničnom prijelazu između Zapadne Bengalije i Sikkima detaljno provjerava, kako na ulasku tako i na izlasku.
Daljnji adut Sikkima kod turista, kako domaćih tako i stranih, su brojni (preko 200) tibetanski samostani koji svjedoče o stoljetnoj povezanosti ovog dijela Indije s područjima koja ga okružuju. Jedan od najistaknutijih je samostan Pemayangtse u blizini brdske stanice Pelling u Zapadnom Sikkimu. Ovaj, kao i mnogi drugi samostani u regiji pripadaju Nyingmapi, jednom od najstarijih redova tibetanskog budizma. Sikkim je tako, s obzirom na situaciju u samom Tibetu, postao mjesto na kojem je najlakše doći u kontakt s tibetanskom kulturom. I dok je trenutni dom Dalaj Lame u indijskoj Dharamsali politička prijestolnica Tibetanaca u egzilu, Sikkim je u svakom slučaju kulturna i duhovna. Sudeći po izbjeglicama koje još uvijek svakodnevno stižu iz Tibeta, prisutnost tibetanske kulture u ovom dijelu Indije je još na duže vrijeme zajamčena.
Autor: Nenad Kreizer
Odg. urednik: Anto Janković