Zabranjeno za nosače prtljage ili za „Cigane“?

Šaban Šaćiri je na Beogradskoj autobusnoj stanici prije nego što stignu prvi jutarnji autobusi iz Zagreba i Ljubljane. Skoro tri desetljeća je nosač prtljage. Kad je bolji promet, kaže, radni dani su kraći. Inače se ostaje do kasne večeri. U bolja vremena dobivao je više maraka pomažući gastarbajterima da ponesu poklone iz inozemstva. „Moglo se lijepo zaraditi", prisjeća se Šaćiri.

Danas se može samo sjećati. Dolazni peroni Beogradske autobusne stanice (BAS) izmješteni su na novu lokaciju, a tamo je Šaćiriju i njegovim kolegama zabranjen pristup. To su saznali od osiguranja koje im je, kažu, reklo da „Cigani više ne mogu raditi".

„Osjeća se čovjek odvratno, jako teško. Dođe ti da… ma…", pokušava Šaćiri izustiti, ali ne ide. S kolegama sada sjedi ispred autobusnog kolodvora. A tamo više nema posla.

„Kad putnici vuku kofer od perona tristo metara i dođu dovde, onda nam kažu: pa gdje si bio do sada, za ovih pet metara mi ne treba, jer tu im je taksi, tu je i stanica gradskog prijevoza", priča Šabanov kolega Čail Ismailović.

Pričaju da njih pet, šest ukupno jedva zarade oko tri tisuće dinara dnevno pa podijele. „Toliko godina radimo, netko je izgubio zdravlje od ovog posla, jer radimo i zimi i ljeti. Mi hranimo obitelj od ovoga. A ja imam troje djece, jednu kćerkicu gluhonijemu, ona ne zna kad nema, ja za nju uvijek moram imati", žali se Čail.

Rasna diskriminacija?

To je još jedan primjer „kriminalizacije siromaštva", ali potencijalno i „rasne diskriminacije", upozoravaju iz Inicijative za ekonomska i socijalna prava A11.

„Ne postoji pisana naredba kojom se njima zabranjuje pristup peronima, ali se vrše pritisci kroz postupanje osiguranja i policijskih službenika", kaže za DW Danilo Ćurčić iz Inicijative A11. „S druge strane, to su ljudi koji rade posao koji nije unosan, ali je njima jedini izvor prihoda, i samim tim što će njih ukloniti s autobusne stanice, njima se onemogućava pristup izvorima prihoda i dodatno se guraju na marginu."

Svi nosači prtljage na autobusnom kolodvoru u Beogradu su Romi. Između njih i kolodvora ne postoji ugovor o obavljanju tog posla, ali, kako kažu nosači, postoji usmeni dogovor prema kojem oni plaćaju pristup peronima mjesečnom kartom od 1.500 dinara. Ali od premještanja perona krajem prošlog mjeseca, kažu, nije im dozvoljena ni kupovina karata.

U BAS-u nisu odgovorili na pitanje DW-a kako je reguliran ovaj odnos.

Nosači napominju i da su se na zahtjev policije prije više godina svi registrirali kao poduzetnici u Agenciji za privredne registre. To znači da državi moraju plaćati paušalni porez što neki od njih nisu redovno činili. Recimo Sveta Janković, nosač koji nam priča da ima preko milijun dinara duga za porez.

„Otišao sam u poreznu i napravio reprogram. I sad plaćam za porez svakog mjeseca 6.000 dinara. Kako da sad to plaćam?", pita se Sveta Janković dok u džep vraća punu vrećicu uplatnica.

„Zna se tko ovdje voli krasti"

Na upit DW-a iz Beogradske autobusne stanice odgovaraju da nema govora o rasnoj diskriminaciji i da će pitanje nošenja prtljage uskoro biti riješeno. Dodaju da se na novoj lokaciji završavaju sitniji radovi i rješavaju neka organizacijska pitanja, među kojima je i nošenje prtljage.

„Autobusna stanica u svakoj svjetskoj metropoli, a tako i u Beogradu, je centar svih ljudskih različitosti, pa je i za BAS bilo kakav vid diskriminacije nepoznat pojam", navodi se u odgovoru. BAS se „višedesetljetnim radom" pokazao kao „socijalno odgovorna kompanija" i preporučuje „kratkoročno zainteresiranima" da se ne predstavljaju kao „lažni zaštitnici" nosača prtljage.

Međutim, nosači prtljage pričaju da im je sa zabranom pristupa peronima stigla i zabrana da kao gosti borave u kafiću na peronima. Nova upravnica je, tvrde, inzistirala „da se Cigani sklone, da nijednog ne vidi blizu restorana".

„Bio sam tamo, policajka je pošla da me otjera. Proderala se: bježi da te ne vidim. Ja nisam tri dana došao sebi. Počeo sam drhtati, uzeo sam moj bromazepam. Od dobrog života pijem lijekove, puna mi kesa", priča jedan od njih i vadi vrećicu s lijekovima iz džepa.

Jednom takvom incidentu prisustvovali su i aktivisti Inicijative A11. „Bili smo tu kada je jedna putnica tražila uslugu, nosač prtljage je ušao s kolicima, a onda je došlo osiguranje i počelo se raspravljati s njim. Potom je došla policija i policijska službenica im je objasnila da im nije dozvoljen pristup stanici riječima: Vrlo vi dobro znate zašto vam nije dozvoljen pristup, bez ikakvog daljeg objašnjenja", prepričava Danilo Ćurčić.

Policajka je aludirala na brojna džeparenja i prevara putnika koje su, kako su policajci rekli, smanjene otkad je ovim nosačima prtljage zabranjen pristup. „Onda kad smo pitali policijske službenike da nam kažu koliko je bilo kaznenih djela koja su izvršile osobe koje su udaljene, nisu nam znali reći", kaže Ćurčić.

Da je na starim dolaznim peronima vladao kaos, nosači prtljage priznaju i sami. „To je bio otvoreni prostor. Bili su tu i taksisti i mi nosači, pa i džeparoši, i onda dok mi pričamo s putnicima, lopovi dolaze, otvaraju torbe, stave ruku u džepove. I onda nas optuže da smo džeparoši, a ja nemam nijednu prijavu da sam ukrao neki novčanik", žali se Šaćiri.

Njihova je najveća odgovornost, kažu, u tome što su šutjeli o onome što su vidjeli da se događa na kolodvoru. „Ispalo je da smo mi njima čuvali leđa. Ali nismo to svi radili. A oni sad kažu: vi Cigani, svi ste vi lopovi. To su njihove riječi", dodaje drugi nosač prtljage koji iz straha ne želi da mu se spominje ime. „A koliko smo puta znali naći torbe, pa zovemo osiguranje da pokupe", dodaje rezignirano.

Kazna za prosjačenje

Dok pričaju, policija ponovo dolazi i traži ih osobne dokumente. Čail Ismailović mirno pruža osobnu kartu i odgovara na pitanja. Njemu su policajci već jednom oduzeli kolica. „Ponio sam kofere mušteriji, policija nam je prišla, tražila osobne karte. Mene su odveli i rekli da mi moraju oduzeti kolica, da je tako naređeno", prepričava Čail taj događaj.

Tko je kome, zbog čega i na temelju čega naredio, još uvijek je nepoznanica. U potvrdi o oduzetim predmetima stoji da su kolica bila namijenjena „izvršenju kaznenog ili prekršajnog djela". To prekršajno djelo je, po svemu sudeći, prosjačenje, o čemu nosači prtljage neće ni čuti.

„Ona što svira violinu na Terazijama, ona prosi, a nju nitko ne dira. Znate koliko uzme para, pa minimum 10.000 dnevno. Ali je ona bijela. Zato je nitko ne dira?", pita jedan nosač, vidno potresen. „Mi hoćemo zaraditi. Kažite koliko da naplatimo. Tristo dinara? U redu, bit će tristo dinara. Samo ne ovo ciganšturo, nemoj da dolaziš. Znate koliko je to ružno."

Inicijativa A11 će zato podnijeti pritužbu Povjerenici za zaštitu ravnopravnosti i tražiti posredovanje u rješavanju problema. „Svima je u interesu da se problem riješi i da ljudi mogu nastaviti raditi svoj posao. Ako ne, onda će se voditi postupak je li bilo diskriminacije ili ne", dodaje Ćurčić.

Nosači i sami nude ispriku ako je, kažu, u prethodnom razdoblju bilo grešaka s njihove strane i mole samo da nastave raditi. „Bolje da nas poubijaju, nego da nam ovo rade", kaže jedan. „Ne tražimo stanove, automobile i da idemo na more. Ne znam ni kako izgleda more. Daj mi samo parče hljeba da zaradim."