"Zamjerili su mi što sam otišao"

„U Hrvatskoj me nigdje nema. Kao da nisam ni postojao", govori nam Petar Pismestrović. Okruženi knjigama na visokim policama i karikaturama po zidovima uranjamo u životnu priču jednog od najpoznatijih hrvatskih, jugoslavenskih, a poslije i austrijskih karikaturista. Pismestrović ne štedi na riječima, njegova sjećanja, opažanja i dosjetke precizne su: poput njegovih karikatura koje su ga učinile poznatim u dvije zemlje.

Teško djetinjstvo u Srijemskoj Mitrovici

Djetinjstvo mu, kaže, nije bilo lako: rođen je u Srijemskoj Mitrovici u obitelji koja nosi rijetko i zanimljivo prezime: „Naša obiteljska priča najvjerojatnije je započela u Lici, odakle su moji preci kao graničari došli u Srijem. I danas ćete samo u mome rodnom gradu sresti obitelji koje se prezivaju kao ja i svi smo u srodstvu“, priča nam 66-godišnji karikaturist kojeg je nezgoda u dječačkome dobu nagnala da se aktivno posveti crtanju.

„Kada sam se jednom mačevao s drugom, ozlijedio me je i završio sam u bolnici. U dosadi bolničkih dana počeo sam crtati. Dežurni liječnik, kada je vidio moje uratke, uzviknuo je: ‚Mali, zašto se ti tučeš, zašto ne ideš crtati?‘. U tome momentu počelo je moje svjesno zanimanje za crtanje“, priča Pismestrović.

Karikatura? Strip? Karikatura!

Iako se htio baviti stripom, ipak se odlučio za karikaturu. Razlozi su, kaže, bili praktične prirode: „Karikatura se crta brzo i jednostavno, a njezina izražajna moć jako je velika.“ Sa 17 godina objavljuje svoju prvu karikaturu, a u trenutku odlaska u vojsku s 19 godina već je imao priliku upoznati neke od tada najpoznatijih jugoslavenskih karikaturista poput Rudija Stipkovića iz Zagreba ili Paje Stankovića iz Beograda.

Upravo će Rudi Stipković biti taj koji će ga nakon odsluženoga vojnog roka uvesti u svijet hrvatske novinske karikature: „Ubrzo nakon dolaska u Zagreb ponestalo mi je novca, otišao sam kod Rudija Stipkovića, a on me je tada predstavio legendi hrvatskoga novinarstva Nenadu Brixyju“, prisjeća se Pismestrović koji je uskoro zadobio Brixyjevo povjerenje i započeo svoju karijeru crtača i karikaturista u zagrebačkoj novinskoj kući Vjesnik. Studij političkih znanosti u Zagrebu nikada nije završio:

„Diploma mi nikada nije bila cilj, jedino što sam od studija trebao bilo je teoretsko znanje.“

Zagreb - metropola karikature

A to znanje će mu itekako postati korisno kada se 1987. godine počinje baviti političkom karikaturom. Prije toga Pismestrović je kao slobodni karikaturist radio u skoro svim važnijim tiskanim medijima:

„Radio sam za magazin Tina, zatim su slijedili Kviz, Tempo, a do izbijanja rata crtao sam i za RTV reviju. Kada sam za Vjesnik počeo raditi političku karikaturu, u mojoj glavi su se počele stvarati slike koje sam prenosio na papir: tek tada sam vidio koliku korist mi je donio studij političkih znanosti“, ističe Pismestrović. Za jugoslavensku i predratnu karikaturnu scenu kaže da su bile izuzetno jake:

„Sam Zagreb je bio metropola karikature: Od Ice Voljevice preko Otta Reisingera, Rudija Stipkovića, Srećka Puntarića, Mladena Bašića, Ivana Šarića, a o Zagrebačkoj školi crtanoga filma da i ne govorim“, kaže nam.

On sam učio je od mnogih, ali oponašao nije nikoga. Izražena kreativnost i moć zapažanja učinile su njegove karikature jedinstvenim i prepoznatljivim. Čak i u zemlji koja je sasvim slučajno postala njegov drugi dom, a čiji jezik nije ni znao.

Nije ni sanjao o životu u Austriji...

Da će svoj život nakon 1991. nastaviti u Austriji Pismestrović nije mogao ni sanjati. No, zaoštravanjem političke situacije u Hrvatskoj, i njegovi uvjeti rada su se promijenili: „Moje karikature počele su se kontrolirati. Nekim svojim kolegama sam zbog mjesta rođenja u Srijemskoj Mitrovici postao sumnjiv, iako sam i po majci i po ocu Hrvat“, prisjeća se Pismestrović.

Nakon što je u jesen 1991. s djecom otišao na tjedan dana u Bolognu kako bi ih poštedio zagrebačkih sirena za uzbunu, situacija u magazinu Vikend u kojem je u to vrijeme radio postala je krajnje neugodna: „I glavni urednik i direktor su mi rekli da ako još jednom napustim radno mjesto i odem izvan Hrvatske mogu dobiti otkaz. A ja tada nisam želio da moje dvoje malodobne djece odrastaju u ratu!“

Sirene za uzbunu i odlazak iz Hrvatske

Kada su se sirene za uzbunu ponovno oglasile Zagrebom, obitelj Pismestrović se odlučuje napustiti Hrvatsku. Do tada priznat i poznat karikaturist, jedan od osnivača Hrvatske udruge karikaturista, biva prisiljen svoj život krenuti od početka. „Došavši u Postojnu, jedan zagrebački kolega, kojega sam sasvim slučajno tamo sreo, rekao mi je da je bolje da idem u Austriju, nego u Italiju, kamo sam krenuo. I poslušao sam ga, na sreću.“

Tako je Petar Pismestrović stigao u Celovec, bez ijednoga kontakta i riječi njemačkoga. No, s bogatim portfoliom karikatura. „Već drugi dan svoga boravka u Austriji otišao sam u novine Kärntner Tageszeitung koje su, vidjevši moje radove, odmah odlučile da ih otkupljuju“, kaže Pismestrović. No, ubrzo su te novine za njega postale male pa mu je preporučen Kleine Zeitung, jedne od većih austrijskih novina, za koje ekskluzivni ugovor ima od 1992. godine.

„Moj odnos s Kleine Zeitungom je kao odnos s dugom ljubavlju bez braka“, uz smiješak kaže ovaj hrvatsko-austrijski majstor karikature.

Karikaturom širio istinu o ratu

I pored toga što je u međuvremenu u mirovini, Pismestrović i dalje radi punom parom. Ima svoju rubriku u kojoj pet puta tjedno objavljuje političke karikature, uz to nacrta još nekoliko naslovnih stranica ili ilustracija mjesečno. „Politika vam svugdje funkcionira isto, a karikatura mora biti kao otrov u dozama: dovoljna da ju političari osjete, ali ne prejaka da ih ubije“, objašnjava tajnu svoga uspjeha kao političkoga karikaturista u Austriji.

Austrijski političari su ga, kaže nam, oduvijek poštovali. Kontroverzni Jörg Haider mu je nedugo prije nego će poginuti rekao da se divi količini intuicije i pronicljivosti kojim ga predstavlja u svojim karikaturama.

Austriju smatra svojim domom: „U Austriji sam našao ono što nisam u Zagrebu, da budem redakcijski karikaturist, da budem slobodan, a da ipak za nekoga radim. Često me kontaktiraju kolege iz cijelog svijeta pa i mnogi najznačajniji.“ Profesionalno ga za Hrvatsku više skoro ništa i ne veže.

Dvadeset godina rada kao da je zaboravljeno

„Dvadeset godina moga objavljivanja u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji kao da je zaboravljeno. Nije bilo gotovo nijednog lista za koji nisam objavljivao, a danas me se tamo nitko više ne sjeća“, s dozom sjete kaže ovaj umjetnik koji je dosada objavio jedanaest knjiga karikatura dodavši da je odlaskom iz Hrvatske krajem 1991. na sebe navukao etiketu nepoželjne osobe.

„Ja sam karikaturom širio istinu o ratu. Možda nije uvijek i svakome bilo po volji, ali bilo je ispravno i iskreno. Savjest mi je čista“, kaže i dodaje: „Ono što sam želio je da moja djeca odrastu bez mržnje i nacionalizma, ali da vole svoje. I to moja obitelj i čini.“

Sin krenuo očevim stopama

A na svoju obitelj Pismestrović može biti ponosan: jedan sin, Siniša, krenuo je očevim stopama i danas je također priznati karikaturist čiji uradci se mogu redovito vidjeti i u Süddeutsche Zeitungu. Ipak, Pismestrović u Hrvatsku ide često, a u Zagrebu se, kaže, osjeća dobro. List Kvizorama, za sada kao jedini u Hrvatskoj, već pet godina objavljuje njegove karikature.