Zaobilazni udari na radništvo i socijalu

Prvi sastanak Gospodarsko-socijalnog vijeća s novim sastavom vlade, konačno je prošlog petka otvorio neka krucijalna pitanja socijalne i ekonomske politike, na čije se tematiziranje čekalo od predizborne kampanje prošle jeseni. Prema većinskim reakcijama medijskih komentatora i nezavisnih analitičara u Hrvatskoj, međutim, teško je reći da smo ujedno dobili sve ili većinu bitnih odgovora, tim prije što su neki pripadajući aspekti sada dodatno zakomplicirani. Za ilustraciju toga dobro može poslužiti činjenica da je novi ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić više puta istaknuo kako neće biti iole masovnijeg otpuštanja zaposlenih u javnom sektoru. Također, kao bolje rješenje za ukupni društveni interes, Mrsić zastupa mišljenje da umjesto otpuštanja treba restrukturirati javni sektor, i napraviti ga djelotvornijim. No, odmah nakon sastanka na kojem su čelnici sindikalnih središnjica i reprezentanti krupnih privatnih poslodavaca, uz članove vlade, nastojali naći zajednički jezik u okviru tzv. socijalnog dijaloga, plasirana je vijest kako će ipak doći do značajnijeg broja otkaza.

Ključna uloga sindikata

"Nema nikakvog dogovora s Vladom oko smanjenja broja zaposlenih" najprije je ustvrdio Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, te je zatim dodao, kako prenosi domaći dnevni tisak: "Tamo gdje Vlada misli da postoji višak zaposlenih, neka upravna vijeća tih ustanova ili uprave javnih poduzeće izvole sjesti za stol sa sindikatima ili radničkim vijećima i dogovoriti se".

Za tumačenje toga skupnog sindikalnog zaključka – središnjice su na sastanku nastupile kao tim – dakle, da nema dogovora o smanjenju broja zaposlenih, osim ako se poslodavac sa predstavnicima radnika ne dogovori suprotno, pitali smo još jednog sudionika dotičnih pregovora, predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimira Severa. "Moguće je da je došlo do nejasne interpretacije u medijima", rekao je Sever za Deutsche Welle, "jer nitko od nas koji vodimo središnjice nema mandat za dogovor o konkretnim mjerama. O rješenjima koja spominjete mogu pregovarati samo uprave poslodavaca i sindikati državnih i javnih službenika, i nitko treći."

Varljiva jamstva vlade

Sever dalje navodi kako se o tome i osobno, u okviru sastanka GSV-a, izričito raspitao kod premijera Zorana Milanovića, ministra Miranda Mrsića i ministra financija Slavka Linića, koji su mu zajamčili da vlada u pogledu rečenih otpuštanja ne kani poduzeti jednostrane poteze. S predsjednikom NHS-a razgovarali smo i o kolektivnim ugovorima kao vitalnom uporištu radničkih prava u Hrvatskoj, a za koje je Linić, primjerice, višekratno izjavljivao da će biti revidirani zbog aktualne krize i lakšeg poslovanja investitora.

Ministar financija je tako upravo zatražio da se mimo tih bazičnih sporazuma u kontekstu tzv. socijalnog partnerstva, ukine božićnica – 13. godišnja plaća – zaposlenima u Ministarstvu obrane RH. Ali, gaženjem kolektivnih ugovora bi se "na mala vrata" provela i notorna fleksibilizacija radnog zakonodavstva – taj nepopularni termin, inače, vladajući političari odnedavno sistematski izbjegavaju koristiti. Ključno pitanje stoga glasi: bi li ono što je prije dvije godine spriječeno peticijom s preko 700 tisuća potpisa za referendum kojim bi se oborile tada namjerene restriktivne izmjene radnog zakonodavstva, moglo proći zaobilaznim putem?

"Ne bez sporazuma uprava i sindikata", inzistira Sever, "što pak znači da bi i moglo, ukoliko pojedini sindikati u određenoj mjeri pristanu na to". I opet se meritum razvoja situacije svodi na, kako je to nazvao naš sugovornik, snagu konkretnog sindikata. Ali, predsjednik NHS-a je na koncu ustvrdio kako pritom ne treba zanemariti dodatnu potencijalnu snagu svakog sindikata, naime, njegovu štrajkačku moć.

Politika teturanja naslijepo

Radnička prava su između ostaloga ugrožena i najnovijim sugestijama MMF-a, dok hrvatska vlada ostavlja dojam kako manevrira u veoma suženom prostoru, nastojeći unekoliko zadovoljiti kreditorske zahtjeve u smjeru manjih radničkih prava, kao i rezanja javne potrošnje, a da ne izazove obimniji socijalni bunt. "To nije nikakva socijalna ni ekonomska politika, nažalost. To je takoreći 'nabadanje', teturanje naslijepo", oštar je ekonomist i političar Ljubo Jurčić.

Taj praktički najugledniji ekonomski stručnjak među političarima smatra da se jasno pokazuje kako vlada nema cjelovit strateški koncept: ona se prilagođava dnevnim okolnostima, zbog čega već dolazi i do upadljivih kontradikcija u ministarskim izjavama i potezima. "Nekoliko stotina otkaza u javnim službama ne rješava ništa, nego moramo povećati brutto državni proizvod", izjavio je Jurčić za Deutsche Welle.

Integralna ekonomska politika

Njegovo je stajalište da javnih službenika ima puno u odnosu na visinu hrvatskog BDP-a, ali ne i u odnosu na broj stanovnika. Za razliku od zaposlenih u javnim poduzećima – koje po Jurčiću treba hitno restrukturirati – broj radnika u zdravstvu ili carini nije veći negoli u dobrostojećim zemljama Europske unije; nerijetko je čak i manji. Zato se negativan omjer broja zaposlenih i BDP-a može promijeniti samo utjecanjem konceptualno primjerenije vladine ekonomske politike na drugu navedenu varijablu, nipošto masovnim otkazima.

Strateški ekonomsko-politički koncept, drži ovaj naš sugovornik, uključuje i odnos prema javnom sektoru, i pitanje industrijske proizvodnje, i monetarnu politiku, i neke druge komponente koje treba integralno sagledati. Na tome tragu povremeno nastupa i hrvatska vlada, no problemi se umnožavaju izazivaju opći nesporazum, u sve češćim momentima njezina odstupanja od vlastitih najavljenih koraka.

Autor: Igor Lasić, Zagreb

Odg.ured: Željka Telišman