Zapadni Balkan u redu za čekanje

U trenutnoj politički podijeljenoj situaciji u Europi, o proširenju Europske unije na zapadni Balkan se ni ne razmišlja. To je jednostavna i jasna istina: Europska unija se suočava s izazovom preispitivanja svog unutarnjeg zajedništva i svog odnosa prema zemljama zapadnog Balkana. Signali koji iz europskih prijestolnica stižu u pravcu od Sarajeva do Tirane, kontradiktorni su i pokazuju tu dilemu: Sve više i više se zemlje odlažu u čekaonicu, jednom dana obećanja se odlažu, novi politički igrači smatraju da stara obećanja nisu obvezujuća. Vrijeme je za novu strategiju EU-a za zapadni Balkan, strategiju koja je provediva u EU-u i koja ljudima u zemljama na zapadnom Balkanu daje konkretne i provedive perspektive. Takozvani Berlinski proces (u čijem okviru je održan Samit za zapadni Balkan u Poznańu) je ključ za ovaj put.

Nenagrađeni napori

Dramaturgija posljednjih godina i mjeseci: EU obećava Sjevernoj Makedoniji i Albaniji otvaranje pregovora o pristupanju EU-u. Zemlje ulažu mnogo napora kako bi ispunile uvjete. Sjeverna Makedonija, odbacujući svoje ime, uspijeva postići povijesno pomirenje s Grčkom, a Albanija je također pokrenula bolan Vetting-proces koji je zahtijevala EU, a riječ je o provjeri svih sudaca i tužitelja. Ima puno pohvala sa svih strana. Međutim, članice EU-a ne poštuju svoja obećanja iz 2018. godine i ponovo odgađaju početak pregovora o pristupanju.

Naravno, za to postoji mnogo dobrih razloga, pogotovo sadašnja državna i ustavna kriza u Albaniji ponovo dovodi u pitanje do sada postignute napretke. Međutim, i pored toga, EU je mogla stati iza svog obećanja i početi s pregovorima. To bi bio samo početni signal u jednom dugotrajnom procesu, koji će se sigurno razvući na više godina! Ali obećanje iz Soluna (2003.) o uvođenju šest država zapadnog Balkana u EU odavno ne predstavlja mišljenje većine u EU. Tko zaista želi proširenje u EU-a? Francuski predsjednik Emmanuel Macron je jasno rekao: prvo produbljivanje, a potom novi prijemi.

Nitko ne razmišlja o proširenju

Ipak, Crna Gora i Srbija pregovaraju već nekoliko godina, čak i ako se proces usporava. Za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo još se ne može ni razmišljati o početku pregovora. Kosovo je jedina zemlja u Europi bez prava na putovanje, a obećana liberalizacija viznog režima se uvijek iznova odlaže. Više je nego upitno da će novi šef diplomacije EU-a Borrell, čija zemlja Španjolska nije priznala neovisnost Kosova, ići u pravcu olakšavanja za Kosovo. Da su ta dva EU-protektorata najmanje zrela za EU možda najjasnije pokazuje nedostatak koherentnosti europske politike prema zapadnom Balkanu.

Sada je ta dilema na samitu zapadnog Balkana u Poznanu ponovo došla na vidjelo. Poljski predsjednik Duda bio je otvoreno razočaran neodlučnošću njegovih europskih partnera da zemljama na zapadnom Balkanu ponude više približavanja, Merkel je smirivala strasti - a Macron se čak nije ni pojavio.

Mali koraci umjesto velikog skoka

Postoje brojni konkretni pomaci u regionalnoj suradnji, od infrastrukturnih projekata do regionalne suradnje mladih RYCO, projekata i mjera, na koje sudionici u takozvanom Berlinskom procesu s pravom mogu biti ponosni i koji ljudima u regiji donose stvarna poboljšanja.

To bi trebalo jače pogurati naprijed. Ekonomske olakšice i podršku suradnje treba još više ojačati. Ako na više razina postoji propusnost i razmjena između zemalja zapadnog Balkana i EU, onda zloguka perspektiva pristupanja EU-u više nije najvažnija. Uzajamno priznavanje diploma, koje je sada dogovoreno u Poznanu, pravi je i konkretan napredak za tisuće mladih akademski obrazovanih osoba! Budimo iskreni: ako veliki skok ka članstvu u EU u skorijem razdoblju nije ostvariv, tu su brojni mali koraci usmjereni normalizaciji međususjedskih odnosa, a koji su svakako povezani s jasnim zahtjevima za norme i reforme vladavine prava. To je ono što ljudi istinski trebaju i što cijene. Berlinski proces , kojeg je 2014. pokrenula kancelarka Merkel, je vjerojatno najrealniji instrument politike konkretnog približavanja u trenutnoj krizi EU-a.