Zatvorenici spašavaju živote - htjeli ili ne htjeli

Zbog smrtne kazne koju još uvijek sprovodi, Kina već godina stoji na meti međunarodnih kritika. Niti u jednoj drugoj zemlji na svijetu broj smaknuća nije toliko visok kao u ovoj. Koliko ovaj broj točno iznosi, nitko ne može sa sigurnošću reći. John Kamm, predsjednik američke organizacije za zaštitu ljudskih prava, Dui Hua Foundation, tvrdi da kineske vlasti ove brojke čuvaju kao najveću državnu tajnu. Pa ipak, stručnjaci procjenjuju da je samo u 2011. godini u Kini smaknuto oko 4.000 osoba, iako suradnici raznih humanitarnih organizacija navode kako su ove brojke u stvarnosti zapravo puno više.  

Ono što ne samo humanitarne organizacije isto tako žestoko kritiziraju je i činjenica da kineske vlasti nakon smaknuća, tim osobama vade i razne organe. „U Kini su ovi organi zapravo i glavni izvor onih koji se kasnije koriste za transplantacije. U međuvremenu međutim se sve češće oglašuju čak i suradnici državnih institucija, primjerice, zamjenik ministra zdravstva koji kaže da, dugoročno gledano, ova praksa nije prihvatljivo rješenje“, kaže Roseanne Rise iz organizacije za zaštitu ljudskih prava, Amnesty International.

Kulturne prepreke donaciji organa

U Kini su prve operacije presađivanja organa obavljene još u 70-tim godinama prošlog stoljeća. Već tada su presađeni organi bili izvađeni iz tijela osuđenih na smrt. Naime, tada kao i danas, malo koji Kinez je spreman darovati svoje organe nakon smrti. „U Kini većina tradicionalno vjeruje da će im organi biti potrebni i nakon smrti, odnosno, na „drugom svijetu“. To je razlog zašto tek neznatan broj Kineza daruje ili je uopće spreman pokloniti organe nakon smrti“, objašnjava John Kamm.

Svjetska zdravstvena organizacija WHO kritizira već više od 25 godina praksu vađenja organa osuđenima na smrt i to iz jednostavnog razloga što se uopće ne može dokazati jesu li zatvorenici prije smrti dobrovoljno pristali na donaciju ili im jednostavno ništa drugo nije niti preostalo. Amnesty International također navodi kako je moguće da kineske vlasti vrše pritisak te da navodne donacije uopće nisu dobrovoljne već da do njih dolazi uz primjenu sile.

Kineska vlada je pak još prije pet godina negirala sve ove navode. Od tada se službeno provodi i praksa prema kojoj organe smaknutih smiju primiti samo najuži članovi njihovih obitelji. Međutim, obzirom na ukupni broj transplantacija u Kini i još uvijek nizak odaziv među stanovništvom, može se zaključiti kako se organi osuđenih na smrt još uvijek koriste i za sve druge pacijente, a ne samo za članove njihovih obitelji. Prema nekim navodima međunarodnih medija, u kineskim bolnicama se godišnje obavi oko 10.000 transplantacija, od čega oko 7.000 organa najvjerojatnije dolazi iz tijela mrtvih osuđenika. Osim toga, organizacije za zaštitu ljudskih prava sumnjaju i u to da se organi smaknutih prodaju i na međunarodnom crnom tržištu.

Mlađe generacije spremnije na donacije 

Sada je kineska vlada najavila kako ubuduće ove prakse više neće biti; odnosno, da se organi osuđenih na smrt više neće smjeti koristiti za transplantacije. Novi zakon trebao bi stupiti na snagu 2015. godine. To istodobno znači da do tada vlasti imaju vremena motivirati stanovništvo za donacije, pružiti sve potrebne informacije i ukloniti strahove i predrasude.

Oni među mladim Kinezima ionako nisu toliko naglašeni kao kod starijih generacija. Primjerice, jedna mlada Kineskinja u Pekingu kaže kako si u svakom slučaju može zamisliti da nakon smrti svoje organe pokloni i time spasi nečiji život.