Zatvori kao "babe roge" za mlade?

Dvanaest para cipela tipa Doc Martens, uredno su poslagane ispred jedne sudnice u gradiću Bernau pokraj Berlina. To je siguran znak da u sudnici sjede mladi neonacisti, a da proces vodi Andreas Müller, „najoštriji njemački sudac za mlade prijestupnike“, kako ga naziva bulevarski tisak. On naime u svojoj sudnici voli da pokazati snagu sustava - nosi crnu odoru, iako to nije obavezno, traži da svi ustanu kada on ulazi u sudnicu, a spomenuti tip cipela, obavezni dio neonacističkog outfita, ovaj je sudac jednostavno zabranio.

Čvrsta ruka

„U principu ne želim smjestiti mladog čovjeka iza rešetaka, ali to je nekada jednostavno neophodno“, kaže Andreas Müller za DW. Teoriju da je zatvor za počinitelje često jedina zadovoljština koju dobiju žrtve, ali ujedno i pomoć mladim delikventima, on razrađuje u nedavno objavljenoj knjizi „Dosta je bilo socijalne romantike!“ „Delikventima mora biti jasno kao dan da će, ako prekorače određene granice, završiti iza rešetaka. Kada se to razglasi po kraju, onda i ostali mladi znaju – ovaj sudac se ne šali“, priča nam Müller.

Zatvor kao „baba roga“? To nikako ne funkcionira, kaže čuveni kriminolog Christian Pfeiffer, najglasniji kritičar Müllerove knjige. „Zatvori su „fakulteti“ za nasilje, a ne ustanove za prevenciju“, kaže za DW Pfeiffer, šef Instituta za kriminologiju njemačke pokrajine Donje Saske. Za potrebe jedne studije je njegov tim ispitao 6.000 mladih (od 14 do 21 godine) po popravnim domovima i zatvorima i zaključio da je svaki treći samo u posljednja četiri tjedna u ovoj pokrajini iskusio nasilje. Dodaje da „pojedinci profitiraju od pomoći i terapije u zatvoru, ali na većinu boravak iza rešetaka negativno utječe“.

Brojke i tumačenja

Pfeiffer rado ističe kako on „nema mišljenje, nego činjenice“. Prošle godine je bilo 470.000 prijestupnika mlađih od 21 godine, ali Njemačka biljleži najveće smanjenje nasilja među mladima u čitavoj Evropi. Najteži prijestupi poput ubojstva smanjeni su 46 posto od ujedinjenja Nemačke. U poslednjih 15 godina na školskim dvorištima ima čak 56 posto manje slučajeva kada je netko toliko isprebijan da mu je bila potrebna liječnička pomoć. Sve u svemu, zaključuje Pfeiffer, njemački podmladak od početka novog milenijuma nije bio tako miroljubiv kao danas.

Andreas Müller ove statistike u svojoj knjizi ironično naziva „ružičastim“. Nasilje je i dalje općeprisutno, piše on, a nešto povoljnije statistike objašnjava dolaskom novije generacije sudaca za mlade donosi oštrije presude. „U poslednja dva desetljeća su suci za mlade bili opterećeni time da presuđuju što mekše. To se polako mijenja i time što s vremena na vrijeme moramo kažnjavati strogo mi zapravo smanjujemo broj delikvenata i praznimo zatvore“, tvrdi Andreas Müller.

Očekivano, Christian Pfeiffer stvari vidi sasvim drugačije – to što zatvori više nisu krcati, tvrdi on, leži u tome što su kazne postale blaže a socijalni rad s mladim delikventima, bolji. On dodaje da je broj zatvorskih kazni u poslednjem desetljeću smanjen za petinu, ali da su na statistike utjecali i drugi čimbenici. „Zakonodavac je 2000. godine ukinuo pravo roditelja da tuku svoju decu, a poznato je da zlostavljana djeca kasnije pokazuju sklonost nasilju. Osim toga je alkoholizam među mladima rekordno nizak, kao i njihova nezaposlenost, a drastično je smanjena prihvatljivost nasilja među mladima“, nabraja kriminolog.

Sudac bi radije uveo oštrije kazne

Trenutno sudac koji se bavi mladima, a to u Nemačkoj nisu samo maloljetnici već djeca i mladi ljudi od 14 do 21 godine, može pustiti mašti na volju kada su presude u pitanju. Socijalni radnici, psiholozi i pedagozi, društveno-korisni rad, uvođenje „policijskog sata“ (moraš biti kod kuće prije 20 sati), zabrana ulaska u kafiće, ili odlaska recimo na koncert Ramsteina. Suca Andreasa Müllera međutim najviše „tišti“ to što nema na raspolaganju širi dijapazon klasičnih kazni – trenutno može odrediti popravni dom do četiri tjedna ili zatvor od najmanje šest mjeseci. Između nema ništa. A on bi rado ponekad poslao delikventa u zatvorsku ćeliju na mjesec, dva.

Besmislica, kaže Pfeiffer. On smatra da popravni dom uopće nije ni potreban. „Kada sudac pošalje nekoga u popravni dom na vikend ili na tjedan, dva, to nije ništa drugo nego iživljavanje“, kaže naš sugovornik. Dodaje da kazne zatvora jesu neophodne, ali tek kod posebno brutalnih i višestrukih počinitelja. „Kada je netko ubio, kada je konstantno brutalan, onda ne preostaje ništa drugo nego da se taj zatvori i da se nadamo da će proces odrastanja ili terapije i zanati koji se uče u zatvoru imati učinka“, kaže Pfeiffer.

Dvojca naših sugovornika teško mogu sakriti međusobni animozitet. Od kako je Andreas Müller postao popularan kao „hladnokrvni“ sudac, mnogi novinari su u TV emisije ili na podijumske diskusije dovodili upravo njega i njegovog kritičara Pfeiffera. „Profesor Pfeiffer je teoretičar, a mi, suci, smo svakodnevno u sudnici tako da smo bolje upućeni u događanja“, kaže Müller. Ni Pfeiffer ne ostaje dužan. „Andreas Müller ne vidi istinu u tabelama i statistici nego izmišlja svoju istinu koja hrani njegove teorije. A one su obična koještarija", zaključuje on.