Zašto Njemačka ne uspijeva protjerivati izbjeglice?

U našem digitalnom dobu se po svijetu ne šalju samo bezbrojne banalne poruke, već i one važne. Vijesti koje nailaze na velik odjek. Na primjer, činjenica da je unatoč odbijenom zahtjevu za azil u Njemačkoj tek malen rizik deportacije, odnosno protjerivanja u državu podrijetla. Izbjeglice to znaju i zato najradije i dolaze u Njemačku. Slaba strana velikodušnog njemačkog Zakona o azilu je očito nedosljednost nakon odbijanja zahtjeva. Najveće prepreke pri izvršavanju deportiranja su:

Nepoznati identitet

Oko 80 posto tražitelja azila u Njemačku stiže bez ikakvih ili s krivotvorenim osobnim dokumentima. To se odnosi prije svega na izbjeglice koje dolaze iz zemalja u kojima se ne ratuje ili iz zemalja u kojima im ne prijeti politički ili drugi progon. Iz očišta takvih izbjeglica je to maskiranje stvarnog identiteta razumljivo, a krivotvoreni dokumenti su, navode humanitarne organizacije, temelj bijega jer za te ljude inače ne postoji gotovo nikakav legalan način dolaska u Njemačku. No, nije moguće provesti deportiranje čak i nakon odbijenog zahtjeva za azil bez osobnih isprava. Čak i kad se otkrije iz koje zemlje dolaze, mnoge zemlje se protive primiti natrag svoje državljane.

Nestati prije termina deportacije

Ako više nema pravnog lijeka kako bi se ipak dobilo status azilanta, nadležne službe su sve donedavno obavještavale o terminu deportacije. U mnogim slučajevima službenici, kad su došli po osobe za deportaciju, nisu više nailazili na traženu osobu ili obitelji. Nestanak je onemogućio protjerivanje. U međuvremenu se prestalo unaprijed obavještavati o terminu. U nekim slučajevima obitelji jedno od djece ostavljaju kod rođaka ili poznanika i time postižu obustavu procesa deportacije. Pritvor pred deportaciju koji je jedno vrijeme prakticiran, zabranjen je odlukom Europskog suda za ljudska prava.

Pravne prepreke

Onima kojima je odbijen zahtjev za azil na raspolaganju stoje različita pravni lijekovi, odnosno žalbe na tu odluku. Organizacije za izbjeglice pomažu tim ljudima da već donesene odluke upute još jednom na provjeru. Zbog bolesti ili raznih terapija se može isposlovati odgoda termina za protjerivanje i ipak dobiti boravišni status tzv. "Duldung" (trpljenje). U praksi u mnogim slučajevima dolazi do lančanih "Duldunga". Pretposljednje sredstvo kojim se može izbjeći deportacija je tvrdnja da se radi o tzv. posebno teškom slučaju. Na kraju ostaje još samo mogućnost dobivanja crkvenog azila.

Birokratsko preopterećenje

Nagli porast broja izbjeglica i povećanje broja zahtjeva za azil je gotovo paralizirao birokratske procese protekle godine. Neko vrijeme je čak više od 600.000 zahtjeva čekalo na obradu. U međuvremenu je zaposleno više osoblja u nadležnim službama. Obrada zahtjeva za azil bi sada ne bi trebala trajati duže od šest mjeseci, odnosno biti završena već za tri mjeseca.

Deportacija kao psihološka prepreka

Nitko rado ne protjeruje ljude iz svoje zemlje. To bi mogla biti zajednička točka otpora koji se osjeća u saveznim pokrajinama i koje su, u oko 90% slučajeva, odgovorne za samu provedbu progona. Rijetko je tko spreman otvoreno i glasno braniti odluku da nekoga treba protjerati. Prevelik je strah lokalnih političara od negativnih vijesti u medijima ako se, na primjer, jedna šesteročlana obitelj s malom djecom natjera na put u domovinu.

Međutim, pod pritiskom sve više izbjeglica (i usred zime dnevno u Njemačku stiže i do 3.000 ljudi) sve se više gubi značaj tih psiholoških prepreka. Osim toga, protjerivanje olakšava i ubrzava proglašavanje Kosova, Albanije i Crne Gore "sigurnim zemljama podrijetla" u koje se sada može vratiti ljude. Također se raspravlja o tome treba li i druge zemlje, poput Maroka i Alžira, proglasiti sigurnim zemljama podrijetla.