Zašto se hrvatski građani slabo zanimaju za EP?

Tri tjedna uoči izbora za Europski parlament općejavno raspoloženje tim povodom u Hrvatskoj ne ukazuje na velika očekivanja. Štoviše, moglo bi se reći da je posrijedi svojevrsni antiklimaks nakon izbora za Hrvatski sabor prošli mjesec. Sama uloga i značaj EP-a u pravilu se najviše doživljavaju kroz dva momenta izvedena od njegova šireg konteksta. Prvo, uobičajeno je vezivati europarlamentarne zastupnike ponajprije za njihova izdašna novčana primanja u Bruxellesu, odnosno Strasbourgu.

Također, njihov odlazak iz RH na takav mandat predstavlja se beziznimno kao privremeni izlazak iz politike u Hrvatskoj, uz slabljenje utjecaja u matičnoj stranci. Analogno tome, ni mišljenje o samom EP-u nije baš pohvalno, tj. ne poima ga se kao ozbiljnu instituciju s najvišim političkim smislom. Nesumnjivo je to povezano i s očitim suženim djelokrugom tog jedinoga demokratski biranog tijela Europske unije. Uostalom, i većina hrvatskih zastupnika u EP-u je lani optirala za daljnje smanjenje njegova utjecaja, a u korist Europskog vijeća.

Tijelo za zaštitu lokalnih brendova

„Mada je EP kao jedino EU-tijelo s punim demokratskim legitimitetom izuzetno značajno po Europsku uniju, nažalost je Lisabonskim ugovorom još 2007. godine ono marginalizirano te u najbitnijem podređeno Europskom vijeću“, rekao nam je o tome Božo Kovačević, nekadašnji hrvatski političar, ministar i diplomat, a danas predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu. On smatra da je nepovoljna recepcija EP-a u Hrvatskoj stoga prilično logična. Ljudi jednostavno nemaju praktičnog razloga posebno mnogo držati do institucije s tako slabim ovlastima.

Zbog toga se nerijetko EP vidi kao mjesto na kojem se donose nekakve odluke o pravima npr. potrošača, ili pak možda proizvođača određenih lokalnih brendova koje valja zaštititi. Teme s većom specifičnom težinom ne dolaze pred zastupnike EP-a, premda se za njihov izbor organiziraju izbori širom EU-a, i odvaja se golem zajednički novac za njihove plaće. Ne treba se čuditi tome što se nad EP-om nadvija sumnja kako dotično tijelo služi samo kao alibi, ili formalno demokratsko pokriće za faktičnu vlast EU-a.

Oslonac u apstraktnoj koristi

„Sve to je posljedica nemogućnosti donošenja EU-ustava, uz propale referendume u Francuskoj i Nizozemskoj. Lisabonski ugovor je zamjena za ustav, ali zbog takve ustavnopravne strukture je EU više međuvladina organizacija negoli konfederacija. U kriznim situacijama sve odluke donosilo je Europsko vijeće u kojem su predstavnici vlada, a odlučuje se konsenzusom. Njihova odluka može pritom anulirati one iz paralamenta i Europske komisije, što sve zajedno izgleda dosta nepovoljno u političkom i demokratskom pogledu“, rekao nam je Kovačević.

Ipak, kako je dodao, članstvo u EU-u podrazumijeva i mogućnost sudjelovanja u raspravi o budućnosti tog saveza, pa tako i o eventualnom novom ustavnopravnom poretku. „Utoliko je važno“, nastavio je on, „da zastupnici u EP-u vjerno prezentiraju stajališta svojih birača i, obrnuto, stajališta EU-tijela svojim biračima. Zvuči možda kao neka jako apstraktna korist, ali to je zaista jedinstveno EU-tijelo.“ Drugim riječima, birači ne bi smjeli odustati od njega i popravljanja njegova položaja, ali nešto bi vremenom morali i dobiti zauzvrat.

„Da, netko će morati pokrenuti raspravu o promjeni Lisabonskog ugovora, utvrditi predsjedništvo EU-a namjesto vijeća, te omogućiti da za provedbu odluka budu zadužena EU-tijela, ne države-članice. Tek onda bi EP postupno zadobio pravi smisao, jer bi donosio i proračun, a EK bi mu odgovarala za njegovo trošenje. Zasad to izgleda kao u SFR Jugoslaviji, gdje su se republike dogovarale koliko koja daje u zajednički budžet i kako se on troši“, komparirao je Božo Kovačević.

Vječna bitka za pravednije odlučivanje

Naposljetku, dometnuo je i da u ovom času znatno veći utjecaj na definiranje i provedbu EU-politika imaju poslovni lobiji, uz dogovor najjačih država-članica, negoli EP. Vezano uz to, porazgovarali smo i s politologom Dujom Prkutom, izvršnim direktorom udruge za zaštitu digitalnih prava i temeljnih demokratskih procesa Politiscope iz Zagreba. On ističe da je upravo EP ta institucija EU-a koja najviše u svojim stavovima u prvi plan stavlja ljudska prava građana i njihove interese.

„Utjecaj na procese odlučivanja", pojasnio je on, „može se ostvariti kroz lobiranje manjeg broja zastupnika koji u nekom legislativnom procesu imaju ključnu ulogu, poput izvjestitelja i izvjestitelja u sjeni. Osim toga, Parlament ima mnogo zastupnika, što nije zanemariva okolnost kad govorimo o dostupnosti i otvorenosti institucije prema građanima i njihovim predstavnicima. Postoje sistemski poticaji zbog kojih EP među EU-institucijama vodi vječnu bitku za povećanje transparentnosti, odgovornosti i participativnosti europskog odlučivanja."

Interes kapitala naspram ljudskih prava

Prkut je bio direktno uključen u zagovaranje europskog zakona tj. Akta o umjetnoj inteligenciji, što je tek jedan u nizu primjera u kojima EP staje na stranu interesa građana: „Nakon uključenja stručnih mišljenja aktivističkih organizacija, EP je zauzeo stajalište rigidnijeg uređenja nekih AI-tehnologija, stavljajući u prvi plan ljudska prava. No, brojne odredbe Akta su u finalnoj fazi pregovora razvodnjene, i to prvenstveno zbog vijeća, odnosno vlada nekih država-članica koji su interese industrije stavile na prvo mjesto."

„Naspram dosadašnjeg angažmana udruga fokusiranog primarno na monitoring i zagovaranje za promjene, novi tehnološki propisi uključuju udruge u samu provedbu. Iako mjerljivi koraci još nisu napravljeni, čini se da novi propisi utječu i na povećanu spremnost Europske komisije da snažnije uključi udruge u procese odlučivanja", naglasio je ovaj politolog. No sve se to i dalje, ostaje bojazan, doima nedovoljnim da bi građani RH i drugih zemalja-članica stekli povjerenje u održivost EP-a. Bez razvoja tog tijela i EU-demokracije generalno, međutim, na kušnji ostaje sudbina cijelog saveza.