Zbog pisanja se može glava izgubiti
14. studenoga 2011Popis je naizgled beskonačan. Stotine imena na 97 stranica sitno tiskanoga teksta - iz brojnih zemalja. To je takozvani „Caselist“ međunarodne udruge pisaca P.E.N.-a. Nabrajaju se književnici, autori i novinari koji su proteklih mjeseci zatvoreni, nestali ili ubijeni. Popis se aktualizira svakih šest mjeseci, a u najnovijem stoji: prijetnje smrću 23, nestalih 11, osuđenih 107, ubijenih 24.
Ubijeni zbog pisanja o neugodnoj istini
U prvom polugodištu 2011. registrirano je ukupno 647 slučajeva maltretiranja književnika u čitavom svijetu. Javnost o tomu često ne dozna ništa. Najpoznatiji slučajevi posljednjih godina su ruska novinarka Ana Politkovskaja ili armenski književnik u Turskoj Hrant Dink. Oboje su ubijeni vjerojatno zato što su pisali o stvarima koje su za neke bile neugodne.
„U Iranu primjerice neki autori i novinari uvijek iznova dolaze u sukob s državom i završavaju u zatvoru od kojeg si ne možete zamisliti strašniji“, kaže njemački novinar Dirk Sager. Riječ je o zatvoru Evin u kojem se zatvorenike muči. Tamo se nalaze prije svega politički zatvorenici među kojima ima i književnika. Tko preživi dugogodišnji zatvor radije šuti. Iranska autorica Marina Nemat tamo je bila zatvorena dvije godine jer je kao 16-godišnja djevojka izdavala kritične školske novine. Nakon više godina u izgnanstvu progovorila je o stravičnim doživljajima: mučenju, seksualnom zlostavljanju, samici, smaknućima. Ni jedna od žena koje su bile s njom u ćeliji, nije preživjela.
U Europi najgore u Bjelorusiji i Turskoj
U Kini je Liu Xiaobo u prosincu 2009. osuđen na jedanaest godina zatvora zbog „potkopavanja državne vlasti“, njegova supruga ne smije više napustiti vlastiti stan. Xiaobo i još tristotinjak kineskih autora su potpisali peticiju u kojoj od vlade zahtijevaju reforme i demokraciju. Koliko je autora u Kini zatvoreno nije poznato. Razlozi su često apsurdni, primjerice „ometanje prometa“.
I u Europi ima zemalja poput Bjelorusije i Turske u kojima kritični književnici i novinari bivaju maltretirani i zatvarani. Bjelorusija s navodno demokratski izabranim predsjednikom Lukašenkom počela je već u noći spornih izbora 2010. masovno progoniti oporbene autore i novinare. Pretraživani su redakcijski prostori, oduzimani kompjutori. Brojni članovi bjeloruskog P.E.N.-kluba, među kojima je i njegov bivši predsjednik Vladimir Nekljajev, pretučeni su i zatvoreni. Nekljajev je bio i jedan od predsjedničkih kandidata. Zatvorenici su mjesecima u samicama ili u strogom kućnom pritvoru.
Bore se za bolje sutra
U Turskoj redovito zatvaraju novinare. Jedan primjer su reporteri Nedem Sener i Ahmed Sik. Obojicu se optužuje da podržavaju tajnu vojnu udrugu Ergenekon i da žele poduprijeti državni udar protiv premijera Erdogana. Sik je napisao knjigu „Hodžina vojska“ o utjecaju islama u turskoj vojsci. Knjigu se u Turskoj ne smije ni čitati! Unatoč prosvjedima javnosti protiv uhićenja dvojice novinara obojica su još u istražnom zatvoru.
P.E.N.-u ponekad ipak uspije utjecati na oslobađanje zatvorenika. Na Kubi je, primjerice, prošle godine pušteno 75 zatvorenika. Oni sad žive i rade u izgnanstvu u Španjolskoj. P.E.N. se trudi da zatvoreni književnici i novinari ne dospiju u zaborav. „Oni su se borili za bolje sutra i zato trpe. Ne smijemo ih ostaviti same“, kaže Dirk Sager.
Autor: Silke Wünsch / Anto Janković
Odg. urednik: A. Šubić